Vrijeme u stvarnosti prolazi brzinom oblaka i vjetra, svejedno bilo to vrijeme sreće i radosti ili vrijeme nesreće i žalosti, iako se čovjeku čini da dani sreće prolaze brže, a dani brige sporije i teže. Pjesnik reče:
Prošle su godine u ljubavi sreći,
pa kao da su zbog kratkoće – dani.
Dani rastanka nastupiše poslije,
pa kao da su zbog dužine – ljeta.
Minuše zatim i godine i ko ih proživi
pa i oni i one kao da su – snovi.
Ma koliko da bude dug životni vijek čovjeka na ovom svijetu, on je ipak kratak, sve dok je smrt završnica svih živih stvorenja. Neka se Allah, dž.š., smiluje pjesniku koji je rekao:
Ako svršetak života smrti vodi,
pa isti su onda i kratki i dugi životi.
Kada dođe smrt, godine i desetljeća koje je čovjek proživio učine se kratkim poput trenutaka koji su prošli brzinom munje.
Pripovijeda se da je Nuha, a.s., melek smrti, kada mu je došao nakon stotina godina proživljenih prije i poslije velikog potopa, upitao: „O poslaniče sa najdužim životnim dobom od svih poslanika, kako ti izgleda ovaj život?“ On odgovori: „Kao kuća sa dvoja vrata, na jedna sam ušao, a na druga izašao!“
Svejedno bila ova predaja autentična ili ne, ona ukazuje na jednu dokazanu činenicu: ništavnost života prilikom smrti, kao i onda kada nastupi Sudnji dan. Tada čovjek spoznaje kratkoću života koji je prošao i njegovu sićušnost, kao što je Allah, dž.š., i rekao:
A njima će se učiniti onoga Dana kada ga dožive, da su samo jedno veče ili jedno jutro njezino ostali.[1]
A u drugom ajetu stoji:
A na Dan kada ih On sakupi učinit će im se da su boravili samo jedan čas u danu i jedni druge će prepoznati.[2]
Izvor: Jusuf el-Karadavi, Značaj vremena u životu muslimana, Muslimansko Bratstvo, Sarajevo, 2002, str. 21-23.