Neki car sakupi sve učenjake i mistike svoga carstva i reče im:
– Znate li zašto sam vas pozvao?
– Ne znamo – odgovoriše.
– Pozvao sam vas – reče im car – da mi kažete koliko ću još godina živjeti na ovom svijetu.
– Izabraniče pametnih i kremu plemenitih, da smo znali – rekoše – takvo nešto, mi bismo se obavijestili o našoj vlastitoj smrti, da li je naš život kratak ili dug.
Niko osim Boga ne zna kraj života
ni bolesnom čija duša je u grlu
niti lešu što je vrati obamrlu!
Ćorav pos'o! Ti uzdahni: «Allah, ya, Hu!»
– Ako me ne obavijestite, – reče im car – malo će vas se spasiti od moje velike moći.
Među njima je bilo nekoliko osoba koje su poznavale astrologiju. One rekoše:
– Pravedni i slavni care, ako prihvatiš, mi ćemo te obavijestiti o pojedinostima tvoga života i smrti.
– Recite, prihvatit ću sve što kažete – reče car.
Tražili su rok od nekoliko dana i, shodno njihovoj nauci, rekoše mu:
– Dalekovidni care, ne boj se! Uzvišeni Allah zna istinu. Prema tvojoj zvijezdi, živjet ćeš još dvadeset godina.
– Od kakve ću bolesti umrijeti te godine u kojoj će se završiti moj život? – upita zatim car. – I o tome me obavijestite.
– Posljednje godine kada pada vrijeme tvoje smrti – odgovoriše mu astrolozi – ugrist će te škorpion od čijeg ćeš ujeda odmah umrijeti i nikakav ti lijek neće pomoći.
– Koga dana i u koji čas? – upita ih car.
– U prvom mjesecu posljednje godine u subotu popodne – odgovoriše.
Tim riječima su završili razgovor. Car je brojio dan po dan dok nije došla posljednja godina.
Stiže glas bubnja smrti! Što se ne pripremaš?
Osim ahiretskog, drugog puta nemaš!
Da se mudri Lukman sad u život vrati,
ti nećeš fajde od toga imati;
ne l'ječi se kog će smrca otrovati!
Došao je i dan koji su bili prorekli astrolozi. Car dovede konja, osedla ga i uzjaha. Ispred careve palače nalazila se rijeka. Car zagazi u rijeku da u njoj provede taj čas da bi izbjegao smrt, jer u vodi nema škorpiona. Malo i veliko se skupilo da vide šta će se desiti. Konj pod carem zavrti se u krugu i puhnu. Iz njegove nozdrve iskoči škorpion i ugrize cara, koji poslije nekoliko trenutaka ispusti dušu.
Ko se svojim trudom ruke smrti spasi
pa da i ti tako svoje muke skrasiš?!
Za daleka puta idi spremaj hranu
da na pozornici na Sudnjeme danu,
kad duše u život drugi put ustanu,
tvoja ne zaplače na tvom neimanju!
Izvor: Fevzi Mostarac, Bulbulistan, (prijevod s perzijskog: Džemal Ćehajić), Kulturni centar IR Iran u BiH, Sarajevo, 2003, str. 76-78.