U 72. ajetu sure El-Ahzab čovjek je predstavljen kao biće koje nosi težak teret Božijeg emaneta i povjerenja:
Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek – a on je, zaista, prema sebi nepravedan i lakosmislen.
Tumači Kur ’ana naveli su brojne mogućnosti o tome šta znači ovaj emanet. Uglavnom su pod tim smatrali slobodnu volju i obavezanosti (teklif) ili ono za čije je dosezanje preduvjet obavezanost; znači, Božije starateljstvo i naučno i praktično usavršavanje posredstvom vjerskih zbilja i robovanja Uzvišenom Bogu.[1] Čovjek posredstvom robovanja, iskrenosti i nastojanja može dosegnuti do položaja na kojem će biti pod Božijim starateljstvom. To znači da Bog postane staratelj svih njegovih poslova u svim aspektima i da bude pod neposrednim Božijim starateljstvom i odgojem.[2]
Ovo slobodno odabrano savršenstvo privilegija je do koje jedino čovjek može dosegnuti. Jer jedino on može uzletjeti sa zemaljske nizine i materijalnog svijeta i dosegnuti do robovanja i Božije blizine, za razliku od drugih stvorenja koja isključivo na osnovu svoje prirode i biti kreću prirodnom savršenstvu (a ne slobodnovoljnom savršenstvu). Ostala bića ne biraju sama svoje savršenstvo i kao rezultat ne nose teret odgovornosti svoga izbora. Međutim, čovjek je taj koji sam odabire šta da radi i na koju stranu da ide i kojem dijelu svojih prirodnih težnji da dadne važnost, a koje sklonosti da potisne. I pošto ima moć izbora i odabira, sva odgovornost je na njemu.
Pošto su i preduvjeti ovog savršenstva (slobodna volja i obavezanost), kao i suština tog slobodno odabranog savršenstva (opće Božije starateljstvo), darovi od Boga i čovjek ih ne posjeduje nezavisno od Boga, oni su nazvani “Božiji emanet”.
Emanet, čiju svetost čovjek treba čuvati i plašiti se teških posljedica njegove pronevjere.
Vanjština ajeta ukazuje kao da se radilo o jednom skupu na kojem su bila prisutna sva stvorenja i da je Bog ponudio ovakav emanet. Ostala stvorenja – zbog svijesti o posljedicama čuvanja emaneta – nisu ga prihvatila, i čovjek je bio taj među njima koji je svojom voljom i izborom preuzeo takav emanet. Ovo vanjsko značenje prihvaćeno je ako njegov sadržaj nije alegoričan i ako se radi o izvještavanju o jednom stvarnom događaju.
Stiče se utisak da je u ovom časnom ajetu jezikom alegorije otklonjen zastor s jednog kreacijskog fenomena. Činjenica je da je među stvorenjima čovjek jedini koji u pogledu egzistencijalne strukture ima takve sposobnosti i potencijale da može slobodnom voljom dosegnuti do tih savršenstava.
Činjenica da čovjek u skladu sa svojom kreacijom ima takve sposobnosti, a drugi ih nemaju, alegorično je opisano kao nuđenje Božijeg emaneta, uzdržavanje drugih stvorenja i čovjekovo prihvatanje.
Izraz “nepravedan i lakomislen” u ovom ajetu ne treba tumačiti kao prijekor i kritiku svih ljudi zbog prihvatanja ovog emaneta. Čini se da je ovaj izraz opis čovjeka, a ne vrijednosni sud o svim ljudima. Slobodno biće ponekad putem spoznaje, savršenog vjerovanja i dobrih djela stiže do svog slobodnovoljnog savršenstva. U tom je slučaju znalac i pravedan. A ponekad zbog svog neispravnog izbora, nevjerstva i pokvarenosti zapada u nemar i čini nepravdu prema sebi i ne doseže do svog krajnjeg savršenstva. Prema tome, dostojnost bića koje raspolaže slobodnom voljom jeste to da može provoditi nepravdu nad sobom i da bude lakomislen u pogledu posljedica i rezultata svoga mišljenja i djelovanja. Dakle, biti nepravedan i lakomislen zahtjevi su bivanja čovjekom koji ima slobodnu volju. Smisao ovih riječi nije da svaki čovjek neupitno nad sobom čini nepravdu i da nije upoznat, i da je lahkomislen i nemaran prema vjerskim istinama i posljedicama loših djela, nego se želi reći da dostojnost i sposobnost za ovakav nemar i nepravdu postoji u svakoj osobi. Jer slobodna volja iziskuje da tako bude, i biće koje je slobodno ponekad ide ispravnim putem, a ponekad je nemarno i zaluta.
Izvor: Ahmed Vaezi, Čovjek u islamu, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, Fondacija Mulla Sadra u BiH, Sarajevo 2018, str. 171-173