Obično se misli da je glavni činilac čovjekove ograničenosti Božija sudbina i predodređenje.
Ali mi, obrnuto, nismo spomenuli Božije predodređenje kao činilac ograničavanja čovjekove slobode.
Zašto?
Zar ne postoji Božije predodređenje, ili ono nije činilac ograničavanja?
Božija sudbina i predodređenje su sigurna i neosporna stvar, ali nisu činilac ograničavanja čovjeka.
Božija sudbina podrazumijeva konačni Božiji sud o događajima i dešavanjima, a Božije predodređenje podrazumijeva odmjeravanje pojava i događaja.
S gledišta vjerskih znanosti neosporno je da se Božija sudbina ni na jedan događaj ne odnosi izravno i neposredno, već se svaki događaj ostvaruje jedino putem svojih uzroka.
Božija sudbina iziskuje da poredak u svijetu bude uzročno-posljedični poredak.
Čovjek, koliko god da posjeduje slobodu razuma i volje i koliko god je ograničen od strane činilaca nasljedstva, sredine i historije, to je u skladu s Božijom sudbinom i u čvrstom uzročno-posljedičnom poretku.
Prema tome, sama Božija sudbina se ne ubraja u činioce ograničavanja čovjeka.
Ograničenost koja je Božijom odredbom pripala čovjeku je upravo ona ograničenost koja je proizašla iz nasljednih okolnosti, uvjeta okruženja i historijskih uvjeta, a ne nekih drugih ograničenja, isto kao što je i sloboda koja pripada čovjeku njemu pripala zahvaljujući Božijoj odredbi, ali na takav način da je Božije određenje iziskivalo da čovjek bude biće koje će posjedovati razum i volju, da u ograničenom krugu prirodnih i društvenih uvjeta može sebe u velikoj mjeri osloboditi okova predanosti tim uvjetima te sudbinu svoje budućnosti uzeti u svoje ruke.
Izvor: “Čovjek u Kur’anu”, s perzijskog preveoMediha Imamović, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2011.