Čovjek je dvodimenzionalno biće

---

Uvjerenje o dvodimenzionalnosti čovjeka, koje se naziva dualizam, ima dugu prošlost u historiji ljudskog mišljenja. Prema ovom uvjerenju, čovjek se ne ograničava na svoju materijalnu i tjelesnu dimenziju, nego raspolaže i realitetom koji se naziva duh ili duša. Ovo uvjerenje se, osim u monoteističkim religijama, zapaža i u mnogim nemonoteističkim religijama – posebno u onoj grupi religija koje vjeruju u reinkarnaciju. Prema vjerovanju u reinkarnaciju, čovjekova se duša nakon smrti ponovo vraća na ovaj svijet u drugom, ljudskom ili životinjskom tijelu i nastavlja svoj život.

Ovo teorija ima dugu prošlost i među filozofima. Sokrat, prvi grčki filozof koji je čovjeka postavio u centar svojih promišljanja, isticao je razliku između čovjekove duše i tijela. 

Sokrat kaže: “Ispravno govore, ali ne znaju šta govore. Jer nisu svjesni zašto istinski filozof želi smrt… Zar je to nešto drugo do razdvajanje duha od tijela? Zar umiranjem ne nazivamo stanje u kojem se duh i tijelo odvajaju jedno od drugog i svakô ostaje usamljeno, razdvojeno od drugog.”[1]

Platon također, kroz Sokratove riječi u Fedonu, u stavku 70, ovako iznosi dio svojih rasprava o duši: “Ovo su potvrde da je duh i božanski i vječan, i nesložen i sposoban za mišljenje i uvijek ostaje takav i jednako djeluje, dok je tijelo prolazno, privremeno i nesposobno za mišljenje.”[2]

Uvjerenje o dualnosti čovjeka nije ograničeno samo na klasične grčke filozofe nego je tokom historije filozofije bilo uobičajeno i poznato mišljenje. Kao primjer možemo navesti oca moderne filozofije Zapada, Francuza Renea Dekarta (René Descartes), koji u svojoj znamenitoj knjizi Rasprava (ili O

metodi) glavnu raspravu posvećuje pitanju duše. On u drugoj raspravi dokazuje da je naša spoznaja o duši evidentnija, različitija i jasnija od naše spoznaje o drugim stvarima. Drugim riječima, prva stvar koju mi čvrsto i sigurno potvrđujemo jeste naša duša. Jer svako priznanje i potvrda dokaz je o postojanju misleće, potvrđujuće duše.

On u šestoj raspravi navodi dokaze o različitosti duše i tijela i insistira na tome da je duša nematerijalna i apstraktna. Znameniti njemački filozof Imanuel Kant (Immanuel Kant) u svojoj kritičkoj filozofiji metafiziku ne smatra naukom i stava je da je teorijski razum nemoćan spoznati vanjske realitete te ističe nedovoljnost Dekartovog dokaza o postojanju duše.[3]

Ukonačnici smatra da je postojanje duše i njena neprolaznost jedan od aksioma čistog praktičnog uma. S njegovog stanovišta, teorijski um može samo da dokaže da vječnost duše nije nemoguća, ali sa stanovišta praktičnog uma nije moguće negirati vječnost duše, jer to negiranje iziskuje negiranje moralnog zakona.[4]

Ono što čini osnovu dualizma jeste uvjerenje u postojanje nematerijalne supstance u čovjeku – pored materijalne supstance koja se naziva tijelo – i svi duhovni i mentalni fenomeni kao što su znanje, volja, odlučnost i želja vežu se za ovaj aspekt ljudskog bića.

Zajednički stav o postojanju duhovne supstance u čovjeku nije prepreka za postojanje mnogih različitosti među njegovim zagovornicima u pitanjima kao što su: kakav je odnos duše s tijelom, jesu li dvije supstance potpuno strane i odvojene jedna od druge, da li je ljudsko tijelo imalo udjela u pojavi duše, za koju se od ove dvije supstance veže čovjekova ljudskost i može li duša nakon nestanka i propadanja tjelesnog kalufa nastaviti sa svojim životom?

U nastavku ovog poglavlja bavit ćemo se trima glavnim raspravama. Prvo je pitanje stvaranja čovjeka i njegovih egzistencijalni dimenzija i u vezi s tim ćemo analizirati kur’anske ajete. Zatim ćemo pristupiti pitanju duše, dokazivanju njenog postojanja i apstraktnosti i odnosu duše i tijela s racionalnog i filozofskog stanovišta, kako bismo razjasnili nivo saglasnosti razuma i objave u ljudskim dimenzijama. U posljednjem dijelu ovog poglavlja analizirat ćemo i procijeniti dva konkurentska gledišta, koja su u sukobu s religijskim i kur’anskim učenjima o stvaranju čovjeka i njegovim egzistencijalnim aspektima.

Jedno od ovih gledišta jeste darvinizam, koji ima poseban stav o pojavi ljudske vrste, a drugo je materijalizam, koji negira postojanje nematerijalne supstance pod nazivom duša.

Izvor: Ahmad Vaezi, Čovjek u islamu, s perzijskog preveo Sabahudin Šarić, str. 26 – 28, fondacija Mulla Sadra, Sarajevo, 2018.