Čovjek može na druge ljude ostvarivati utjecaj uobičajenog karaktera, koristeći se prirodnim potencijalima koje mu je Bog dao te ih upregnuti u služenje koje njemu koristi.
Postoje dvije vrste ovakvog utjecaja: poželjan utjecaj i nepoželjan utjecaj. Poželjan utjecaj podrazumijeva neku vrstu uzajamnog pomaganja i saradnje.
Navest ćemo neke kur’anske ajete koji govore o prvoj vrsti utjecaja: Zar nisi vidio onoga koji se raspravljao s Ibrahimom o njegovom Gospodaru onda kad mu je Allah dao vlast…
Božiji govor u Kur’anu je govor tevhida, On njime sve pripisuje Sebi i kaže:
“Bog je Nimrudu dao moć (ovdje ne raspravljamo o zakonitosti ili nezakonitosti te vlasti).”
Zatim prekoravajućim tonom kaže:
“Iako je Bog Nimrudu dao blagodat vlasti, on se opet počeo s Ibrahimom raspravljati!” I Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili…
Neki su tjelesno snažniji, drugi su inteligentniji, neki imaju bolju sposobnost planiranja itd.
A to je sukladno zahtjevu Božije mudrosti i te međusobne razlike uzrokuju da ljudi imaju potrebu za drugima i težnju jedni spram drugih, a rezultat toga je društveni život s različitim suodnosima.
Možda je ovo najvažnija sociološka činjenica na koju Kur’an ukazuje.
To znači da je tajna nastanka društva upravo u činjenici da ljudi jedni prema drugima imaju potrebu.
Izvor: “Kur’anska naučavanja’, s perzijskog preveo Refik Razić, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2018.