Iz fiozofskog aspekta za nas je dokazano da je postojanje stvari u njezinoj formi. Dok forma postoji, stvar opstaje, a kad forma bude uništena, stvar također biva uništena i više taj identitet ne egzistira.
Šta Kur’an kaže o ovome?
Nema sumnje da Kur’an čovjeka smatra sačinjenim od duha i tijela. Najjasniji kur’anski ajeti o ovoj temi su ajeti o prvotnom stvaranju čovjeka u ko:(نفخ روح) duha udahnjivanje izraz upotrijebljen je jima
َ
فَإِ َذ َا سَّويْتُ ُه َوَنَف ْخ ُت ِف ِيه ِم ُّن ر ِوح َفَق ُعواْ َُل َس ِاج ِدين El-Fedžr, 22.
I kad mu dam lik i u nj’ udahnem od Duha Moga, vi mu se poklonite.
Iz ovih ajeta želimo izvesti zaključak da je zbilja duha nešto što nije tijelo i dok ne bude udahnut duh, neće nastati čovjek. Plemenitost Boga prema
čovjeku, iskazana u naredbi melekima da mu učine sedždu, skrivena je u dijelu ajeta “i u nj’ udahnem od Duha Moga”, jer da nije tako, samo tijelo ne
bi bilo dostojno da mu se čini sedžda.
Glede toga je li duh srodan tijelu ili je od njega suptilniji, neki naši
mutekelimi i muhadisi su, oslanjajući se upravo na vanjsko značenje ajeta, vjerovali da je duh neki egzistent izvan tijela koji nakon smrti opstaje, ali nije ni nematerijalan, nego da je srodan materiji, odnosno, da je on
najsuptilnija materija. Oni se oslanjaju na određene predaje u kojima se o
duhu govori kao o “suptilnom tijelu”. Ukratko ćemo kazati da, prvo, ove
predaje iz aspekta lanca prenosilaca nisu vjerodostojne, a drugo, uz pretpostavku da su vjerodostojne, one nisu vjerodostojnije od Kur’ana i to je
nešto što je u granicama značenja dijela ajeta “i u nj’ udahnem od Duha Moga”
Čak i ako pretpostavim o da je iz aspekta ukazivanja na značenje jasnije od ovog ajeta, opet ostaje pitanje da li vanjsko značenje ovog ajeta podrazumijeva
( ّجاء ربك و الملك صفاً صفاً) “reda do red sve meleki korištenih u ajetu govori da će Bog (sačuvaj nas Bože od ovakvog razumijevanja!) poput nekog zapovjednika ići ispred, a da će meleki ići u redovima iza njega.
Mi sad pitamo ima li neko pravo da, pozivajući se na ovaj ajet, donosi zaključak o Božijoj tjelesnosti (sačuvaj Bože!)? Oni kažu da glede tog ajeta imamo pouzdan dokaz da Bog nije tijelo i zato ne uzimamo vanjsko značenje ajeta.
Mi kažemo da su ovdje (u ajetu o duši) racionalni dokazi također suprotstavljeni vanjskom značenju izraza i mi trebamo razumjeti da nije namjera
ka hocemo to Ako .(َوَنَف ْخ ُت) “udahnem i” izraza znacenje vanjsko na ukazati ti stručnim jezikom usula, reći ćemo da ovdje postoji racionalni kontekst
da se ne namjerava ukazati na vanjsko značenje izraza, već da je namjera neko drugo značenje.
I ako kažu da se ne može, pozivajući se na racionalni dokaz, negirati vanjsko značenje tradicionalnog dokaza, onda to znači da mi nemamo pravo da
prihvatimo racionalni dokaz o netjelesnosti Božijoj, već da treba da prihvatimo prvotno vanjsko značenje ovakvih ajeta o tjelesnosti Božijoj, iako znamo da onaj bog koji je tijelo nije bog. Uistinu, koja je razlika između dokaza
kojim se potvrđuje Božije postojanje i dokaza kojim se potvrđuje nepostojanje Njegove tjelesnosti? Kako u prvom imamo pravo koristiti razum, a u
drugom nemamo? Dvostruki aršini? Na kraju krajeva, samo dokazivanje da
postoji nužna egzistencija koja ne može biti bog nije dostatna, jer i materijalisti vjeruju u postojanje nužne egzistencije, ali je smatraju materijom. Dakle, postojanje Božije će se dokazati onda kad se osim dokazivanja Njegove Nužne
Egzistencije dokaže i nematerijalnost Njegova i znanja Njegovog.
Naš razum treba imati sposobnost dokazivanja netjelesnosti Božije i ovaj
argument za nas treba da bude dokaz: “Zaista Bog u pogledu vas ima dva do.(ِا َّن ِلله ُعليكم ح َجتين: حجة ظاهرة و حجة باطنة) “dokaz unutarnji i dokaz vanjski ,kaza
Ako ne bude unutarnjeg dokaza vanjski dokaz neće koristiti. Ako nam razum ne dokaže Božije postojanje, šta će nam onda dokazati vjera i Vjerovjesnik? Spoznaja Boga i Vjerovjesnika počivaju na dokazu razuma, i ako razum ne bude mjerodavan, niti će postojanje Božije biti dokazano, niti Vjerovjesnik, tako da neće ni doći na red da razumijemo šta je rekao Vjerovjesnik ili Imam.
Dakle, nijedna vjera ne može biti prihvaćena ako prethodno nije prihvaćena dokazna vrijdnost.
Da, moguće je da neko slučajno u pogledu nečega stekne sigurno uvjerenje i da ono slučajno bude ispravno i da on ispravno postupi. Ali, moguće
je i da pogrešno postupi. Mnogi su u nešto neistinito dogmatski vjerovali i
istovremeno je njihovo uvjerenje bilo neistinito i netačno.
Dakle, samo dogmatsko vjerovanje u nešto ne može postati dokaz njegove istinitosti, već trebamo moći dokazati argumentom svoje uvjerenje, a
argument znači dokaz razuma. Ovo je upravo ono što mi nazivamo fiozofijom. Ako neko nije zadovoljan ovim nazivom, neka mu dodijeli neki drugi!
Nauka koja propituje racionalne argumente i dokazuje naša uvjerenja jeste upravo fiozofia.
Dakle, racionalni dokaz može vanjska značenja ajeta objasniti njihovim stvarnim značenjima koja su cilj tih ajeta, iako prvotno vanjsko značenje izraza ne može predstaviti to značenje.
Onako kako nam leksički kontekst može pokazati metaforičko značenje, tako nam racionalni kontekst može u primjeru ajeta “i kad dođe Gospodar
tvoj…” kazati da se ne misli na tjelesni dolazak. Na svakom drugom mjestu također, ako racionalni dokaz bude oprečan vanjskom značenju ajeta, možemo tvrditi da stvarno značenje ajeta nije ono vanjsko, već se misli
na nešto drugo.
َ(وَنَف ْخ ُت ِف ِيه ِم ُّن ر ِوح) “Moga Duha od udahnem ‘nj u i” ajeta pogledu U uz pretpostavku da vanjsko značenje ajeta ukazuje na to da je duh materijalan, ako imamo racionalni dokaz o nematerijalnosti duše, možemo ono početno i prvotno značenje odbaciti (a imamo racionalni dokaz i reći ćemo da se iz Kur’ana također može zaključiti da je duh jedna nematerijalna zbilja).
U svakom slučaju, ako se na duh, kao i na tijelo, budu odnosili materijalni zakoni, on je propadljiv, a to nam nije dovoljno za vjerovanje u oživljenje.
Druga važna stvar je sljedeće: ako duh ne smatramo osnovnim elementom čovjekove egzistencije niti smatramo da s njegovom opstojnošću čovjekova čovječnost opstaje, te vjerujemo da je njegov utjecaj u pogledu nastanka čovjeka jednak onome tjelesnom, onda bi s propašću tijela ljudski
identitet bio uništen, jer svaka cijela stvar koja bude sastavljena od dva dijela i čije postojanje zavisi od oba ta dijela, s uništenjem jednog od tih dijelova bit će uništena ‒ “cjelina nestaje s nestajanjem nekih njezinih dijelova”
od jednog unistenjem unistena biti voda ce sto kao ‒ (ال ّك ينتف بانتفاء بعض اجزائة)
njezinih dijelova (kisika ili vodika) i neće više biti nečega što se zove voda. Također, prvo, na ovom svijetu dijelovi tijela postepeno bivaju uništeni i nakon nekoliko godina nijedna stara ćelija ne ostaje ista, a to ne nanosi nikakvu štetu opstojnosti čovjeka niti opstojnosti njegovog identiteta i, drugo, sa
smrću i uništenjem tijela identitet osobe ne biva uništen, on je očuvan prije Sudnjeg dana i povratka duše tijelu i on će imati svoje nužne karakteristike.
Iz ovoga se može razumjeti da postojanje duše nije srodno postojanju tijela i spoj čovjeka od duha i tijela nije kao spoj neke stvari od dva materijalna elementa.