Jednom neki čovjek dođe prijatelju u posjetu. Zadrža se kratko i provede lijepo vrijeme. Kada je bilo vrijeme rastanku, prijatelj mu podari konja i reče mu da je to dar za njega. Ovaj se oduševi. Zadovoljno zajaha konja, mahnu i odjaha.
Nakon desetak dana, čovjek se vrati na konju. Bijaše opet toplo prihvaćen. Potom ga prijatelj upita: „Šta se desilo?“ „Ne znam. Htjedoh otići u taj i taj grad, ali me konj ne htjede tamo odvesti. Samo je želio vratiti se ovdje.“
Domaćin reče: „Uredu je. Taj konj je rođen i othranjen ovdje. Vezan je za ovo selo, za moje stvari i za sve što se nalazi ovdje. Razumijem to. Ali zapamti, dao sam ga tebi. Sada je tvoj i možeš ga odvesti gdjegod želiš.“
„Tako znači“, reče čovjek. Osta u selu još dan ili dva, želeći naučiti još ponešto o konju, kako s njim treba postupati, pa ga na koncu ponovno zajaha, mahnu i ode.
Prošlo je još deset dana i čovjek se jedne noći iznenada ponovno pojavi na vratima svoga prijatelja. Ponovno bijaše toplo prihvaćen. Pojeo je i popio. Na kraju ga prijatelj blago upita: „Šta se desilo ovaj put?“ „Ista stvar. Otišao sam u dva različita grada, u jedan pa u drugi. U svakome sam ostao po dan i sve je bilo uredu. Bio sam sretan. Krenuo sam ka trećem gradu, kad se konj najednom okrenu, krenu nazad istim koracima i ne htjede stati sve dok ne dođe ovdje. Ništa nisam mogao učiniti.“
Prijatelj je shvatio šta treba uraditi. Reče: „Pa, reći ću ti šta trebaš uraditi, kako trebaš postupati.“ Čovjek oduševljeno uzvrati: „Odlično. Sjajno!“
Naredni mjesec čovjek je proveo učeći o konju, nastojeći shvatiti sve što je neophodno za upravljanje njime. Nakon ovoga napustio je selo zauvijek. Otišao je i nikada se više nije vratio.
Ispraćajući gosta domaćinova supruga upita svoga muža: „Kakva je naša uloga bila u ovome? Mislim, podario si mu konja, a on se dva puta vraćao nazad. Potom si ga obučavao mjesec dana i još štošta drugo.“ Domaćin odgovori: „Možeš dati dar, ali to ne znači da će ga ta osoba koju si darovao moći i koristiti. Možda joj treba poduka kako bi taj dar učinila korisnim za sebe. I poduka je bila naša odgovornost. Na isti način, ne zaboravi, dragi Bog daruje ljude razumom i srcem, ali ih oni ne znaju baš uvijek pravilno koristiti. Tako je dragi Bog odredio Sebi jednu odgovornost, pored darivanja, a to je podučavanje ljudi, pokazivanje kako tačno da upravljaju ‘konjem’, da ih ne vrati natrag, ravno u propast. Uz Božiju uputu i ljubav, ‘konj’ se uvijek jaše pravim putem.“
(Usmeno narodno predanje)
Izvor: Zbirka hikaja tarikatskih prvaka, odabrali, preveli i komentar dali: Kenan Čemo i Samir Beglerović, izdavač: Samir Beglerović, Sarajevo, 2004, str. 221-223.