Stvari se mijenjaju.
Jednom prilikom dok se djed šetao s unučicom, zapita ga: “Deda, koliko si ti star?”
On odgovori: „Pričekaj minutu! Kad sam ja rođen gotovo nitko nije imao televizor, nije postojalo duboko smrznuto jelo. Nisu postojale mikrovalne pećnice, još nije bilo antibejbi pilula, nije se plaćalo kreditnim karticama, nitko nije imao kod kuće računalo, mobilni nisu postojali, nitko nije imao perilicu posuđa. Automatska perilica rublja bila je češće na “kurblanje”, nismo imali sušilicu, već smo veš sušili na suncu i vjetru, petkom smo jeli ribu,
na skijanju nismo nosili kacige i skafandere i na vožnji motorom nismo bili zaštićeni. Svake smo sedmice sami pekli ukusan kolač, kupovali smo slatkiše na komad, za par novčića.
Kola je koštala 10 centi. Imali smo mnogo snijega, ali bez termo odjeće. Zimi smo se grijali na drva i ugljen. Astronauti još nisu bili na Mjesecu, malo ko je imao automobil, a žene nisu imale vozačku dozvolu. Dječji vrtići jedva da su i postojali, još nije postojao AIDS, gotovo svaka obitelj živjela je s majkom i ocem. Made in Japan je značilo – jeftino i nekvalitetno. Nije se znalo za CD, DVD, VCR. Chevrolet srednje klase je koštao 1500 $, Diesel je koštao 3 centa po litri. Naveče smo zajedno slušali radio…
Što misliš sada, koliko bih ja mogao biti star? Gotovo nevjerojatno – jedva 60 godina!