Đerđelez Alija i aždaha
Đerđelez Alija i aždaha

Đerđelez Alija i aždaha

Bosanska narodna priča 

Bilo je to davno. U Ugljanskom polju pojavila se aždaha sa tri glave i morala joj se svaku noć ostaviti po jedna djevojka, da je kod Đurđevače vode pojede.

Kad je došla na red kćer nekog kmeta, koji je bio dosta bogat, on je dao telala u ovu okolinu da traži junaka koji  će ubiti aždahu. Tako je telal tražio, a niko nije smio da se nafati, da izađe pred nju, a kamoli da se bori s njonn. Hele, nema čare kmetu, pregore svoju kćer, jer mora. Ako ne bi bila na određenom mjestu, ćimbilir, šta bi bilo s ovim narodom.

Pred mrak povede kćer do vode, halali se s njom i ostavi je. Đevojka je sama zamrknula kod vode. Plakala je čitavu noć. U gluho doba noći ču se da neko prilazi njoj. Prestravila se, ali je viđela da nije aždaha, nego insan.

Bio je to Đerđelez Alija. Priđe do nje i upita je:

—   Što plačeš, seko?

—   Što me pitaš, kad me ne moreš pomognut’.

—   De ti mene reci, ako Bog da, mučiću se da ti pomognem!’

—   Ma jok, nego bježi, dok i ti nisi zaglajis'o.

—   Ma, reci ti meni, pa šta Bog da.

—   Eh, bogme, kad hoćeš da ti kažem kazaću ti. Ja sam kćer toga i toga kmeta, pa je na mene reda da budem večera aždahi, koja će sada dojti da me izjede, pa ti je bolje bježi dok tebe nije zatekla, jer ako te zatekne izješće te.

—   Ne boj se, ja ću ostati noćas s tobom, Bogu na amanet, pa nek dođe. Ja ću legnut’ da se odmorim, a ako zaspim ti me probudi čim se šta pomoli.

Tako je i učinila. Čekala je smrt i plakala. Kad bi tamo pred zoru, a ono se čuje neki bahat i pojavi se aždaha.

Alija viknu:

—   Jallah, bismillah!

Skoči, izvadi sablju, poče da se bori s aždahom. Bogami se borio po zadugo i osjekao joj jednu glavu, pa drugu, pa treću.

Kako je i treća glava pala na zemlju, aždaha opuči da trči; na stranu bez i jedne glave.

Tri puta se okrenula oko jednog brda i to se brdo po tome zove Trojan. To je ono visoko brdo kad se ide prema Đurđevači, ono ostaje na lijevu stranu, to dolazi ovako prema kibli.

Pa odatle, brale si mi krasni, udari naniže. Kako nije imala glave udari na jednu ciglu jelu, gdje je okrnji. Tu je nastalo selo, koje se sada zove Krnja Jela. Odatle dalje produži i počne se tresti  i tu ima selo Rastenoviće.

Poslije se počela bacati i na tom mjestu nastalo je selo, koje se i dan-danas zove Baćica.

Pošto joj je na jednom mjestu najviše krvi istočilo, sada se tu nalazi selo Točilovo.

Kasnije se opružila I još malo se vukla i lipsala. Sada postoje dva sela, koja se po tome zovu: Pružanj i Vučiniče.

Kad je Đerđelez Alija posjekao aždahi sve tri glave, uzeo je, te him osjekao uši, stavio ih u zobnicu, uzjahao konja i otišao. A djevojka, zdrava i vesela, vrati se svojoj kući. Kad je ispričala ocu šta se desilo, on dade telale da se javi junak koji je ubio aždahu, te da će za to dobiti veliku hediju.

Kad su to čuli ljudi koji su bili malo kuvetniji i poznatiji junaci, okrvave svoje noževe i kažu da su oni to učinili. Odbijala je kmetova kćerka takve junake govoreći:

—  Jok, bogme, onaj junak je osjek'o sve uši i odnio ih sa sobom.

—  Nisu ovo ti koji su je ubili, nego traži još dok se ne javi.

I još uvijek tragaju za pravim junakom.

 

Izvor:  Narodne pripovijetke iz Bosne i Sandžaka, za izdavača: Čengić Hasan, Sarajevo, 1977, str. 30-31.