Neki derviš odluči postati evlija, pa s tim nijetom poče postiti svaki dan. Za iftar nije htio jesti ništa drugo osim ječmenog hljeba i ječmene kaše.
Desi se jednom da se ovaj derviš nađe u gostima kod jednog pobožnog age. Aga, prema običaju, htjede ugostiti derviša što je bolje mogao, ali mu ovaj reče da je postač te da za iftar jede samo ječmeni hljeb i ječmenu kašu. U to doba ječam se mogao naći samo u sirotinjskim kućama, pa aga uposli služinčad da se razlete po takvim kućama i nađu ječma, a da zauzvrat daju mnogo bolju hranu. Oni to i učiniše.
Kad je prošao iftar, aga sjede sa dervišom da malo progovori. Kaže aga:
„Znači, postiš svaki dan, a iftariš se samo ječmenim hljebom i ječmenom kašom. Koliko ima kako to činiš?“
„ Ima nekoliko godina“, odgovori derviš.
„Pa, jesi li šta osjetio (od evlijaluka), kakav znak vidio?“, upita aga.
„Nisam ništa“, odgovori derviš.
Na to će aga: „Hodi, sjedi na moje mjesto!“
Derviš to učini, kad gle čuda. Pred očima mu se ukaza Haremi-šerif, Kaba… Derviš osta zapanjen. Kad dođe sebi od čuda kojeg je vidio, zapita agu kako je to dostigao, kojim putem je došao do te deredže.
Na to će aga:
„Pitaš me kako ovo postigoh. Pa, spravljajući ovako ječmene kaše ljudima kao što si ti.“
(Zapisano prema pripovijedanju rahmetli hadži Halida efendije Varatanovića.)