Autor: prof. Salih ef. Trako
Mevlanino najveće, najpoznatije, najnadahnutije, najumnije, naj-djelo u svakom pogledu, ispjevano je u ‘mesnevi’ stihovima i stoga je nazvano Mesnevija. Mesnevija je na neki način zasjenila njegova druga djela, i ona u prozi (Medžlis-i seb'a, Fihi ma fihi, Mektubat) i ona u stihu (Divan-i Kebir, u tom okviru i Divan-i Šemsi Tebrizi), pa se o njima, bar što se tiče naše sredine, mnogo manje zna. U svijetu, i na Istoku i na Zapadu, ta su djela izdavana, najčešće kao sabrana djela (Kulliyyat – to jest, sva njegova djela osim Mesnevije). U Kulliyyat spadaju sljedeća Mevlanina djela:
- Medžlis-i seb'a – djelo koje sadrži sedam hutbi, vazova, koje su njegovi mudri muridi, vjerni zapisivači za nas sačuvali.
- Fihi ma fihi – djelo je nastalo kao rezultat rasprava na temu vjere i tesavvufa, koje je hazreti Mevlana vodio u konaku visokog državnog dostojanstvenika Muinuddina Pervane, kome je on izravno savjete upućivao, a Mevlanini muridi brižno bilježili.
- Mektubat – Pisma. Smatra se da je i ovo djelo na sličan način nastalo. To su poslanice koje je hazreti Mevlana u raznim prilikama i povodima slao, prije svega seldžučkim sultanima, državnim dostojanstvenicima, ali i potomcima i prijateljima. Te poslanice, koje su odreda pisane vrlo visokim, ali tečnim stilom, Mevlana je diktirao svojim vjernim muridima zapisivačima, koji su ih brižno zapisivali, a onda Mevlani na potpis podnosili. Neka od ovih pisma, koja imaju veliku književnu i povijesnu vrijednost, kasnije su sabrana u jednu knjigu pod nazivom Mektubat. Njihovi originali, nažalost, nisu sačuvani. Mevlevijski izvori bilježe da su ova pisma dugo vremena prepisivali Mevlanin sin Sultan Veled, vjerni murid Čelebi Husamuddin i katib Nizamuddin Hattat. Čelebi Husamuddin je prepisao i Mesneviju, cijelu osim prvih 18 bejtova. Postoji velika vjerovatnoća da je koncept Mesnevije (tesvid, musvedde) pročitan i popravljen pred Mevlanom, a onda čistopis (tebyid) ispisan.
- Divan-i Kebir. To je zbir svih pjesničkih ostvarenja (osim Mesnevije) hazreti Mevlane (munadžati, natovi, kaside, gazeli, rubaije itd.).
Najveći dio zauzimaju rubaije i gazeli koje Mevlana pripisuje svome uzoru Šemsuddinu Tebriziji (pa je i dio Divan-i Kebira koji sadrži gazele, nazvao Divan-i Šems Tebrizi). Neki historičari književnosti navode da ima oko 2000 gazela i 1700 rubaija.
Ovako plodno književno naslijeđe mogao je da ostvari i pokoljenjima ostavi samo veliki genij kao što je Mevlana. On lično nije mnogo pisao; to su radili njegovi učenici, njegovi muridi, koji su njegove umotvorine vjerno bilježili, a u isto vrijeme i svojim mnogim pitanjima iznudili Mevlanine odgovore i tako doprinijeli tom velikom književnom bogatstvu hazreti Mevlane. Naravno, ne smije se zaboraviti ni veliki utjecaj Šemsa Tebrizija, ali to je druga i duga priča.
Sada bacimo pogled na sljedećih desetak Mevlaninih rubaija.
Smatramo umjesnim da za manje upućene čitaoce kažemo nekoliko riječi o tome šta je rubaija. Rubaija je posebna pjesnička vrsta koja se sastoji od četiri stiha. To je pjesnička kitica, ako će ovako biti jasnije i slikovitije, od četiri cvjetića skladnih boja i mirisa (sadržaja). Rubaija je sadržajno cjelovita, dorečena, sadrži i pitanje i rješenje te, stoga, može neovisno stajati na bilo kome mjestu među drugim rubaijama. Obično joj se rimuju prvi, drugi i četvrti stih, dok treći ima različitu rimu (a, a, b, a). Ponekad se rimuju sva četiri bejta (a, a, a, a) i tada se naziva ‘terane’.
1. Srcu rekoh: „Ne uzdiži se iznad drugih,
Budi lijek blagi, ne budi žaoka otrovna;
Želiš li da te ni od koga zlo ne stigne
Ne govori zlo, ne uči zlu, ne misli zlo!“
Sklonosti koje nisu dobre, čovjeka na zlo odvode. Oni koji su obdareni Allahovom milošću i zaštitom, uloženim trudom učuvaju se od tih negativnih sklonosti. Ali, uvjet je volja i prisila nad samim sobom.
2. Radiš zlo, a dobru se nadaš.
Zlo zaslužuje da se zlim vrati.
Iako je Allah „kerim“ i „rahim“,
Ne daje da ječam siješ, a pšenicu žnješ.
Insan je po svojim prirodnim sklonostima sebičan, sebi okrenut. Najvidljiviji izraz te okrenutosti sebi je gordost, umišljenost, samogolemost, lažna veličina, napuhanost. Allah Uzvišeni ne voli lažne veličine (mutekebbirun).
3. Neumitna sudbina prekinut će ovu žučnu raspravu,
Ljuti vuk će rastrgati (jednog dana) ovo stado.
U svačijoj glavi ima lažne veličine,
Edželski udarac sručuje se na šiju svačiju.
Edžel! Od edžela pobjeći – nemoguće je. Insan ne dolazi na svijet svojom voljom. Odlazak sa ovog svijeta također nije njegovom voljom i to insan zna. Život, u svojoj ukupnosti, nije ništa drugo nego pripremanje za sigurnu smrt. Insan bi stoga morao da se svakog časa priprema za prelazak toga basamaka, kome se vrijeme prelaska ne zna. Nadalje, insan koji sebe ne zna, cijelog života strepi od smrtnog časa, u strahu živi. A smrt je prelaz iz prolaznog života u istinski i beskonačni život. Mevlana nas tome uči. Po tom učenju, umrijeti znači roditi se za jedan novi svijet. Mevlana u jednoj rubaiji kaže:
4. Ako se život završi, Allah je dao drugi.
Ako je prolaznog nestalo, evo drugi vječni.
Ljubav je voda života, toj vodi se primakni,
Svaka kap tog mora, jedan je život posebni.
Na ovom prolaznom svijetu, na kome jesmo, vrijednost čovjeka mora se mjeriti po djelima koja je uradio i koja radi. Dobro djelo i na ovom svijetu daje smisao životu, jer koristi ljudskoj zajednici, a da ne govorimo o nagradi ahiretskoj. Hazreti Mevlana ovako kaže:
5. Prijatelji dragi, ne odvajajte se jedan od drugoga,
Odbacite iz glave želju za izbjegavanjem.
Vi ste svi jedno, ne težite podvajanju,
Allah vjernost naredi: Ne kršite zadanu riječ!
Hazreti Mevlana bješe musliman potpunog imana, bogate duše, musliman ašik, koji je u ašku i zanosu Allaha volio, Njemu veličanje i zahvalnost iskazivao, u čistoj želji da spozna ‘hakikat’ – Allahove biće. Njegova pjesnička djela opisuju ovu ljubav i zanesenost Allahovim bićem. On Allaha voli, Njegove kitabe i pejgambere vjeruje, samo Njemu robuje.
U jednoj rubaiji Mevlana iznosi:
6. Ja sam rob Kur'ana otkako dušu imam,
Ja sam prah puta Muhammeda Odabranika.
Ako neko od mojih riječi išta drukčije prenese,
Uvrijeđen sam od njega, uvrijeđen i od tih riječi.
Hazreti Mevlana, svojim imanom, svojim umom, slobodnom mišlju, poniznim srcem, beskrajnom ljubavlju, optimizmom, čovjeku vrijednost daje i priznaje, čovjeka voli i poštuje. On smatra da ljubav nije u međusobnom gledanju onih koji se vole. Ona je u jednakom gledanju na istu stvar, na isto mjesto, na isti predmet. Onaj ko nije voljen ne može shvatiti ljubav. Podnošenje u ljudskim sudbinama najteže je u nerazumijevanju, međusobnom neshvatanju. Onaj ko ne može da razumije drugoga, ni njegova vrijednost se ne može saznati. Insan u društvima koja ne znaju šta je vrijednost prava, ne može postati čovjek čija se vrijednost cijeni. I Mevlana se žali na to. On kaže:
7. Ne dolazi nam bez defa, jer u nas je veselje,
Ustaj, udari u bubanj, mi smo pobjednici,
Opijeni smo, ali ne od vina vinove loze,
Od svega što možeš zamisliti, mi smo daleko.
Po Mevlaninom shvatanju, potreba za humanošću, čovjekoljubljem, stalno se povećava. Mevlana ljude poziva u svoj duhovni svijet, poziva miru, razumijevanju, druželjublju, i na taj način on je neimar duše.
Da bi se mogle prebroditi opasnosti i krize našeg doba, da bi se mogao izgraditi svijet mira, treba osluhnuti riječi Mevlane:
8. Ako od Boga tražiš prijatelja, nađi riječ sa voljenim,
Ako od ljubavi očekuješ dobitak, suglasi se sa voljenim,
Želiš li doći do mjeseca, od noći ne bježi,
Zarad ruže i đulsije, pomiri se sa trnjem i ubodima.
Ljubav za Mevlanu ima veliki značaj, znači trajno življenje. Veliki ašik Mevlana o ljubavi ovako govori:
9. Ljubav navalila, kao krv u žile i kožu preplavila,
Od mene, na meni samo ime, ostalo je On.
Sve dijelove tijela mi obuzeo i prožeo Voljeni,
Ljubav ispraznila mezar moj i ispunila Bićem Voljenim.
Ašik, zaljubljenik u Allaha, da bi privukao na sebe pažnju i milost Allaha, mora očistiti dušu i čistom je držati, svakog voljeti, razmišljanja pročistiti. Mevlanino shvatanje morala počiva na ovim temeljima. Insan, dakle, treba da ima čistu dušu, dostojnu da voli Allaha, dušu veliku i sposobnu da grli čitav svijet. Stoga, insan želi vrline: lijepu ćud, znanje, požrtvovanost, sabur. A sabura, naročito, znade Mevlana, nikad nije dovoljno.
10. More mi ne može žeđ ugasiti, a kamoli rijeka!
Ružičnjaka nemam, kako da imam mirise!
Oni koji ima voljenog uza se, ništa mu ne treba,
A ja, sam sa svojim saburom, šta možemo!
Put mu'mina je vječna čežnja, izgaranje u želji za susretom sa Allahom. Mu'min jedino ‘mušahedom’ i ‘murakabom’ (uranjanjem u more Allahova vahdanijjeta – jednosti) može da se približi Allahovoj prisutnosti. Mevlana i ovo želi:
11. O prijatelju, zbog prijateljstva ja sam uza te,
Gdje god nogom staneš, ja sam ti tle,
U ‘mezhebu’ ljubavi priliči da bude
Da svijet posredstvom tebe gledamo, a tebe ne vidimo.
Početak aška treba prijatelje koji će put pokazati. Ali, na kraju svega, insan sam ostaje. Mevlana čezne i za ovim:
12. Ova osama vrednija je od hiljadu života,
Ova sloboda vrednija je od carovanja nad čitavim svijetom,
U osami sa Hakkom makar koliko proboraviti,
Više vrijedi nego život, svijet i sve što se može zamisliti.
Urediti društvo znači uspostaviti vezanost koju čovjek osjeća prema drugim ljudima. To možemo postići samo slogom. U to spada i savjetovanje da se ljudi međusobno vole. Nema sumnje da će naša sloga doći prije svega hidajetom (uputom) Uzvišenog Allaha.
A sada da se Mevlaninim jezikom okrenemo Allahovom prijestolju:
13. Sva vrata su zatvorena osim Tvoje kapije,
Siroti neznanac nema puta osim prema Tebi.
O Darežljivi, o Svemoćni, Allahu koji ‘nur’ prosipaš,
I sunce, i mjesec, i sve zvijezde su kapidžije Tvoje kapije.
Da, sve kapije mogu biti i zatvorene, samo je Allahova kapija u svako doba i svakome ko je iskreno traži, uvijek otvorena.
Literatura:
Doc. dr. Saime Inal Savi, Mevlana'nin Rubaileri, Milletlerarasi Mevlana Kongresi, Konya, Mayis 1987, str. 69-75.
Izvor: Šebi Arus, godišnjak Tarikatskog centra Sarajevo, br. 19/20, Udruženje derviških redova BiH, Tarikatski centar, Sarajevo, 1999, str. 98-104.