Didaktičke metode Vjerovjesnika, s.a.v.s.

---

Iako se pod didaktikom danas uglavnom podrazumijevaju zakonitosti učenja i poučavanja u nastavi i van nastave, u prvo vrijeme nastanka didaktike kao zasebne discipline, ona se definiše kao vještina poučavanja svih svemu.[1] S obzirom na to da je ova definicija općenitija od kasnijih koje se ipak, koliko-toliko vežu za nastavni proces, u ovom radu ćemo se, zbog njegove prirode, bazirati upravo na njoj, te pokušati približiti neke od metoda koje koristi Vjerovjesnik, s.a.v.s., u svakodnevnom podučavanju ashaba i prenošenju vjerskih istina i postulata.

Time ćemo na najbolji način, sa stanovišta ove naučne discipline, potvrditi da Poslanik, s.a.v.s., sistemski i s nadahnućem od Uzvišenog Allaha, dž.š., prenosi i pojašnjava vjeru (koja ovdje podrazumijeva cjelokupan sistem života), te neutemeljenost mušričkih uvreda upućenih ličnosti Vjerovjesnika, poput njihovih riječi da je on samo jedan „ludi pjesnik“ (ša'irun medžnun[2]).

a) opisivanje i pripovijedanje

Govoreći o ove dvije didaktičke metode, prof. dr. Mujo Slatina veli: „Opisivanje je specifičan vid komunikacije u procesu podučavanja. Možemo opisivati ličnosti, događaje, manifestacije, neke pojave i sl. Ovaj postupak omogućuje da se nešto živo i sa emocionalnim iskazima nekome predoči… Pripovijedanje je veoma slično postupku opisivanja. Ono je, također, živo, dinamično, slikovito, plastično i neposredno… Njime, kao i opisivanjem, oživljavamo historijske i aktuelne događaje, situacije iz života, historijske ličnosti i sl… Pripovijedanje omogućuje dramatizaciju izlaganja, daje slikovite opise, aktivira maštu…“[3]

Naravno da Vjerovjesnik, s.a.v.s., mnogo koristi ovu metodu. Slijede samo dva od mnogobrojnih primjera iz kojih se to jasno da uočiti.

Ebu Se'id el-Hudri, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prije vas je živio čovjek koji je ubio devedeset i devet ljudi, pa je pitao za najučevnijeg čovjeka na svijetu. Uputili su ga jednom monahu. Došao mu je i rekao da je ubio devedeset i devet ljudi, te ga upitao da li ima tevbe za njega. On odgovori: ‘Ne.’ Ovaj i njega ubi, pa je njime upotpunio stotinu ljudi.

Ponovo je pitao za najučevnijeg učenjaka. Došao mu je i rekao da je ubio stotinu ljudi, te ga upitao da li za njega ima pokajanja. On mu reče: ‘Da. Ko se može ispriječiti između tebe i tevbe? Idi u tu i tu zemlju! U njoj je narod koji robuje Allahu, pa i ti robuj Allahu sa njima. I nikako se ne vraćaj u svoju zemlju, jer je ona zemlja zla!’ Čovjek je pošao, pa kada je došao na pola puta – zadesi ga smrt. Tada su se meleki milosti i kazne počeli međusobno prepirati. Meleki milosti su govorili: ‘Došao je kao onaj koji se pokajao, okrećući svoje srce Allahu.’ A meleki kazne su govorili: ‘On nikada nije učinio niti jedno dobro djelo!’

Tada im je došao jedan melek u liku čovjeka, pa su ga postavili za sudiju te im je on rekao: ‘Izmjerite duljinu između mjesta iz kojeg ide i mjesta u koje je krenuo, pa kojem bude bliže – tom mjestu i pripada!’ Izmjerili su i vidjeli da je bliži mjestu kojem je krenuo, pa su ga preuzeli meleki milosti!“[4]

Abdullah b. Mes'ud veli: „Kao da sada vidim Poslanika, s.a.v.s., kako nam priča o jednom vjerovjesniku kojeg je njegov narod izudarao, a on brišući krv sa lica, govori: ‘Gospodaru moj, oprosti mome narodu, jer oni, zaista, ne znaju.'“[5]

Pored toga što ova dva hadisa u sebi nose snažne poruke (o mogućnostima pokajanja, strpljivosti i samilosti), oni nam, ujedno, pružaju jasan dokaz da Poslanik, s.a.v.s., u svojoj poslaničkoj misiji, misiji uzdizanja i odgoja cijeloga ummeta, koristi metode opisivanja i pripovijedanja, pogotovo ako se radi o nekom emotivno prožetom događaju. Koliko su se duboko te slike Vjerovjesnikovog, s.a.v.s., pripovijedanja urezale ashabima u pamćenje i koliko su bile emotivno jake vidimo iz drugog hadisa, u kojem Abdullah b. Mes'ud veli da prenosi hadis kao da gleda Resulullaha.

b) navođenje primjera

Kur'anski tekst je pun primjera koje nam Allah, dž.š., navodi kako bismo što jasnije primili poruku koju nosi njegov sadržaj. U šest ajeta u Allahovoj Knjizi ćemo direktno pronaći riječi: Allah vam kao primjer navodi…[6] Jednom je to primjer mušice, drugi put lijepe i ružne riječi, zatim mirnog i spokojnog mjesta, čovjeka koji je u vlasti nekoliko ljudi i čovjeka koji je u vlasti samo jednog, te tri žene (supruge) – dvije nevjernice i  jednu vjernicu.

I Vjerovjesnik, s.a.v.s., se mnogo služio primjerima kako bi što slikovitije prikazao svu ljepotu koju sa sobom nosi Šerijat, ali i opasnosti za one koji izmaknu samokontroli. To će nam potvrditi sljedeći primjeri.

Upitao je Božiji Poslanik, s.a.v.s.: „Šta mislite, kada bi pored vrata nekog od vas tekla rijeka, pa se on u njoj svaki dan pet puta okupa, da li bi na njemu ostalo nečistoće?“ Ashabi odgovoriše: „Ne, ne bi na njemu ostalo nimalo nečistoće.“ Poslanik, s.a.v.s., reče: „To je primjer pet dnevnih namaza. Allah njima briše grijehe.“[7]

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Primjer mene i vas je kao primjer čovjeka koji je naložio vatru pa su, kada je ona obasjala oko sebe, leptiri i skakavci počeli da upadaju u nju. On ih odvraća, a oni ga nadvladavaju i srljaju u vatru. To je primjer mene i vas, ja vas držim za rubove odjeće, (i govorim): ‘Bježite od vatre, bježite od vatre’, a vi mi se otimate iz ruku i srljate u nju.“[8]

c) postavljanje pitanja radi privlačenja pažnje slušalaca

Iskusan nastavnik koji, želeći da prenese poruku od direktora škole, uđe u učionicu u kojoj učenici prave priličnu buku neće odmah početi sa prenošenjem poruke iz bojazni da ga veći dio učenika neće ni čuti. On će se poslužiti pedagoškom metodom koja je ovdje najprikladnija, a to je – postavljanje pitanja  kako bi se privukla pažnja. Dakle, može upitati: „Znate li šta je direktor rekao?“ Ili: „Hoćete li da vam kažem šta je direktor rekao?“ Tek nakon što se uvjeri da je pažnja usmjerena ka njemu i odgovoru koji slijedi, on može prenijeti poruku.

Jedno od mišljenja po pitanju značenja harfova kojima počinje nekoliko  sura (Elif Lam Mim, Ja Sin, Sad, Qaf i sl.) je da oni, ustvari, nemaju posebno značenje, već se njima želi privući slušaočeva pažnja na ono što slijedi (na ajete koji dolaze). Te harfove, dakle, možemo posmatrati kao zamjenu za pitanje koje bi privuklo pažnju.

I Poslanik, s.a.v.s., se koristi ovom metodom, posebno ako je okružen ashabima i ako se radi o poruci koja je jako upečatljiva i važna, a koju želi prenijeti.

Pripovijeda Ebu Bekr, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom dok je sjedio na svojoj devi, a jedan čovjek držao njen povodac, upitao: „Koji je danas dan?“ „Šutili smo“, veli Ebu Bekr, „jer smo mislili da će ga nazvati drugim imenom.“ „Zar nije jevmun-nahr (dan klanja kurbana)?“, upita Poslanik. „Jeste!“, odgovorismo. Zatim je upitao: „U kojem smo mjesecu?“ „Šutili smo, jer smo mislili da će ga nazvati drugim imenom“, veli Ebu Bekr. „Zar nije zul-hidže?“, upita ponovo Vjerovjesnik. „Jeste!“, odgovorismo. Tada je Resulullah, s.a.v.s., rekao: „Zaista su vaši životi, vaši imeci i vaša čast jedni drugima zabranjeni i sveti  kao što je svet ovaj vaš dan u ovom vašem mjesecu u ovom vašem mjestu. Neka prisutni prenese odsutnome, jer možda će prenijeti nekome ko to bolje shvata od njega samoga!“[9]

Nesumnjivo je ova poruka od izuzetne važnosti, jer se radi o jednoj od posljednjih oporuka Vjerovjesnika, s.a.v.s., ummetu. Naime, ovo je Poslanik, s.a.v.s., rekao na Oprosnom hadžu, skrećući pažnju prisutnima na što posebno u svome životu trebaju obratiti pažnju.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Poslanik, s.a.v.s., jednom prilikom upitao ashabe:

„Znate li ko je bijednik[10]?“ Ashabi odgovoriše: „Bijednik među nama je onaj ko nema ni dirhema ni (kakvih vrijednih) stvari.“ Na to Poslanik, s.a.v.s., reče: „Pravi bijednik iz moga ummeta je onaj ko dođe na Sudnji dan sa namazom (kojeg je obavljao), postom i zekatom, a uvrijedio je toga i toga, potvorio ovoga, pronevjerio (bespravno uzeo) imetak onoga, prolio krv ovoga, udario onoga. Takav će doći na Sudnji dan pa će se uzeti od njegovih dobrih djela koje je uradio (kako bi se iskupio za ono loše što je radio). A ako nestane njegovih dobrih djela prije nego se iskupi, onda će se uzeti od njihovih loših djela (grijeha) i njemu se prebaciti, a onda će biti bačen i ostavljen u džehennemskoj vatri.“

Uočavamo da Božiji Poslanik odgovorom na pitanje koje je sam postavio, a na koje su ashabi već dali svoj odgovor, želi poručiti ashabima da je pravi, istinski bijednik onaj ko izgubi ono što je imao od dobrih djela zbog bestidnosti, ugnjetavanja drugih i nemoralnosti koje je činio, a ne onaj ko je bez imetka.

d) ponavljanje pitanja i odgovora (ili dijela odgovora) po nekoliko puta

Želeći potaknuti prisutne na razmišljanje o mogućem odgovoru, te skrenuti pažnju na njegovu važnost,  Vjerovjesnik, s.a.v.s., po nekoliko puta ponavlja pitanje kao i odgovor.

Abdu-r-Rahman b. Ebu Bekr prenosi od svoga oca da je Poslanik, s.a.v.s., upitao ashabe tri puta: „Hoćete li da vas obavijestim o najvećim grijesima?“ Ashabi odgovoriše: „Hoćemo, Božiji Poslaniče.“ „To su pripisivanje Allahu druga (širk), neposlušnost roditeljima“, zatim se Poslanik uspravio i sjeo, a bio je naslonjen, i rekao, „i  lažno svjedočenje!“ Ebu Bekr veli: „Ove posljednje riječi je Poslanik, s.a.v.s., toliko puta ponavljao da smo (iz sažaljenja prema njemu, kada smo vidjeli kako mu to teško pada) govorili: ‘Da hoće prestati.'“[11]

e) grafički (slikoviti) prikaz

Iako na prvi pogled zvuči neshvatljivo, posebno što nas sintagma grafički prikaz automatski asocira na neka savremena tehnička pomagala, Vjerovjesnik, s.a.v.s., se služio skicama i prikazima koje je sam crtao u pijesku kako bi što više približio poruku ashabima i kako bi im se ta slika urezala u pamćenje. Taj vid poučavanja i prijenosa poruke nam vjerno prenose ashabi, ne propuštajući da nam detaljno opišu način na koji ih Božiji Poslanik podučava.

Džabir, r.a., veli: „Sjedili smo kod Poslanika, s.a.v.s., a on je svojom rukom ispred sebe povukao jednu liniju, zatim je desno i lijevo od te linije povukao po još dvije linije, onda je stavio ruku na srednju liniju i rekao: ‘Ovo je Allahov put!’ Potom je proučio sljedeći ajet: I doista, ovo je Pravi put Moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite pa da vas odvoje od puta Njegova!“[12]

Abdullah b. Mes'ud, r.a., veli: „Nacrtao je Poslanik, s.a.v.s., kvadrat, zatim je povukao liniju od centra kvadrata, koja je izlazila izvan kvadrata. Zatim je povukao nekoliko manjih linija sa strane one linije koja je u sredini, pa je rekao: ‘Ovo je čovjek, a ovo što ga okružuje je njegov životni vijek; ova linija koja izlazi izvan kvadrata je njegova nada, a ove male linije su njegove iznenadne nesreće. Ako ga promaši ova, pogodit će ga ova, a ako ga promaši i ona, pogodit će ga druga.'“[13]

f) uopćavanje kako se ne bi u nelagodi našli počinioci prijestupa

Nikome nije drago kada ga neko javno kori. On tada osjeća stid i doživljava poniženje. Javno iznošenje nečije pogreške može izazvati prijezir kod dotične osobe, što će, opet, vrlo vjerovatno rezultirati revoltom koji će se ispoljiti na način da se nastavi sa prekršajima. Imam Šafija veli: „Ko posavjetuje svoga brata tajno (nasamo) – uputio mu je savjet i popravio ga je, a ko ga posavjetuje javno (pred drugima) – osramotio (razotkrio) ga je i pokvario.“[14]

Ovo je razlog zbog kojeg Resulullah, s.a.v.s., vrlo često, želeći skrenuti pažnju na neki pogrešan postupak, uopćava, generališe i ne spominje direktno kod koga je taj prijestup primijećen. Na taj  način se postiže dvostruki efekat:

1. počinitelj će prestati sa činjenjem prijestupa bojeći se ukora drugih nakon što je sada javno potvrđena neispravnost postupka koji čini,

2. svi oni kojima je, eventualno, bilo nepoznato da je to pogrešan postupak, na taj način su to saznali.

Primjeri tog generalisanja u hadisima Vjerovjesnika, s.a.v.s., su mnogobrojni. Izdvojili smo sljedeći:

Enes b. Malik, r.a., veli da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Šta je ljudima pa dižu pogled ka nebu u namazu?!“ Tada je žestoko o tome govorio, da je čak rekao: „Ili će prestati s tim, ili će ostati bez vida.“[15]

Na isti način počinju i mnogi drugi hadisi: „Šta je ljudima pa ne koriste olakšicu koja je meni data…“[16], „Šta je ljudima pa uslovljavaju nešto što nije spomenuto u Allahovoj Knjizi…“[17]

g) uvažavanje specifičnosti pojedinaca

Nailazeći na različite odgovore Vjerovjesnika, s.a.v.s., koje daje na ista (ili gotovo ista) pitanja, laik će pomisliti da se radi o očiglednoj kontradiktornosti. Kako shvatiti da se na isto pitanje koje je krajnje precizno postavljeno i zahtijeva precizan odgovor, daju dva različita odgovora? Međutim, oni koji studioznije priđu ovom problemu, uvidjet će da se, ustvari, uvijek radi o vrlo ‘izvaganom’ odgovoru koji uzima u obzir sve okolnosti, počevši od individualnih osobenosti (intelektualna sposobnost razumijevanja odgovora, starosna dob i sl.) do zahtjeva vremena (u kakvom je stanju muslimanska zajednica, recimo).

Tako, Vjerovjesniku, s.a.v.s., dolazi mladić i pita ga da li mu je dozvoljeno da poljubi svoju suprugu dok posti. Poslanik, s.a.v.s., mu odgovara da nije. Isto pitanje mu, u drugoj situaciji, postavlja i  jedan stariji čovjek. Njemu Vjerovjesnik, s.a.v.s., to dozvoljava.

U jednoj predaji stoji i to da su se ashabi, nakon što je Vjerovjesnik, s.a.v.s., starcu dozvolio da poljubi suprugu dok posti, međusobno pogledali. Poslanik im je tada rekao: „Znam zbog čega ste se pogledali. Doista, ovaj stariji čovjek se može kontrolisati.“[18]

Na ovaj način Resulullah pojašnjava zašto je različito odgovorio mladiću i starijem čovjeku na isto pitanje. Mladića taj poljubac može dovesti do čina koji će mu pokvariti post. Dok se starija osoba ipak lakše može kontrolisati.

Identično ovome, nakon što ga jedan čovjek pita za savjet, Poslanik, s.a.v.s., mu odgovara da se ne ljuti (da obuzda srdžbu)[19]. Drugome savjetuje da kaže: „Vjerujem u Allaha“, i da u tome bude ustrajan. To je stoga što je znao da je prvi pun negativnog  naboja, te da je srdžba uzrok svih negativnosti koje on počini, dok kratka rečenica kojom savjetuje drugoga sadrži sve  moguće aspekte vjerovanja. Vjerovjesnik, dakle, na jedan pronicljiv način, ali i uz pomoć Božijeg nadahnuća, osjeća kakvog je ko karaktera i šta mu treba u dotičnom momentu preporučiti.

Poslanik, s.a.v.s., vodi računa i o prioritetima vremena. Stoga, u prvo vrijeme islama naći ćemo da on među najvrjednija djela ističe borbu na Allahovom putu, jer je zajednica muslimana još nejaka i ugrožen joj je opstanak, i sadaku, pogotovo u vrijeme nestašica. U drugim prilikama, on ističe važnosti imana, namaza, dobročinstva prema roditeljima i sl.

Svi navedeni primjeri nam na krajnje eklatantan način pokazuju da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., u podučavanju ummeta koristio najrazličitije didaktičke metode, imajući uvijek u vidu o kakvoj se materiji radi, šta iz nje treba posebno naglasiti, ko je osoba koju podučava, da li će je odgovor možda povrijediti, kakve su okolnosti u kojim se to dešava i sl. Nema sumnje da je i  ovo Allahov dar, jer sve navedene metode danas detaljno proučava didaktika kao posebna naučna disciplina, pokušavajući ih najadekvatnije primijeniti u praksi. Kao što vidimo, ove metode Poslanik, s.a.v.s., primjenjuje još prije četrnaest stoljeća.

 

Izvor: Salih Indžić, Savremeni prikaz Poslanikove ličnosti, Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 2004, str. 55–71.