Bolje je liječiti tijelo vrstom lijekova i hranom na koje je ono naviklo da apsorbira umjesto propisivanja lijekova koji mogu biti štetni za pacijenta. Ovo je važan princip koji liječnik mora podržati. Kada bi on zanemario ovakvo temeljno medicinsko gledište, mogao bi naštetiti pacijentu misleći da mu pomaže. Zapravo, samo će neupućen liječnik propisati opće lijekove koje nalazi u medicinskim knjigama, jer “pravi lijek” i hrana moraju se slagati sa pacijentovom prirodnom sklonošću. Uzmimo, na primjer, farmere, beduine i ostale što su se privikli na grubo životno okruženje, i kako pića kao što su lopoč, ružine latice ili drugi delikatni ukuhani sokovi od trava čine malo pomoći njihovom sistemu, a pogotovo sve izbirljive dijete urbanog stanovništva, prilozi i ukusna jela. Iskusni će se liječnici složiti s tim.
Onaj koji razmišlja o medicini Allahovog Poslanika, s.a.v.s., priznat će da ona mora biti relevantna određenom pacijentovom stanju, okruženju i lokalnim običajima. Ovo je jedan od principa izlječujuće vještine koji liječnik mora vrednovati u svom poslu. Arapi su jako poštovali svoga liječnika Harisa bin Kaladaha, koji je za njih bio kao Hipokrit iz Kosa za Grke. On je razmišljao na sljedeći način: “Nametanje apstinencije od hrane i pića jeste najbolji lijek”; i “Liječite svaku osobu u skladu s onim na što je njeno tijelo naviklo.”
Sve ove velike izreke određivale su zbornik medicinske prakse u ta vremena ali i stoljećima poslije. Harisu bin Kaladahu se pripisuje da je rekao jednom od svojih pacijenata: “Uzmi lijek i drži se apstinencije od hrane.” Mislio je na potpunu abstinenciju (lat. Nestitherapia ili Limotherapia), što je jedan od najboljih tretmana za većinu bolesti koje se odnose na konzumiranje hrane, akutna gastrointestinalna zakrečenja ili teške konstipacije (opstipacije), a što je bolje nego trenutačno tretiranje purgativima ili laksativima ne bi li stanje splasnulo prirodno usljed indigestije hrane (lat. Dispepsa), propadanja tjelesnih izlučevina, njihovog pobuđivanja, agitacije ili ostalih komplikacija u procesu varenja hrane.
Što se tiče izreke: “Stomak je prebivalište svake bolesti”, ovo se odnosi na stomak koji je muskularni, vrećasti organ što sliči staklenoj tikvici (želudac). Njegova unutarnja strana načinjena je od neurofibriloznih komponenata (neurofibrila; ar. lif), koje su podržane i međusobno odijeljene sa tri sloja vezivnog tkiva: jednog formiranog vertikalno, drugog horizontalnog i trećeg dijagonalnog. Stomačni otvor (lat. Ostium) je uglavnom prožiljen, dno stomaka je mišićavo ili načinjeno od mesa i mišića (lat. Carneous), dok je unutarnja strana fibrilozna (sačinjena od fibrila). Stomak je probavni kanal lociran u sredini abdomena, a izmedu oesophagusa i tankog crijeva. Djelimično je inkliniran na desnu stranu tijela. Ovakav organ je, na što Haris bin Kaladah ukazuje, prebivalište svake bolesti, zato jer to je organ kroz koji prolazi hrana iz jednjaka na odlaganje dok ne počnu rani procesi digestije, također poznati pod nazivom prva digestija. Kada je varenje završeno, sastojci putuju do jetre i dalje do tankog crijeva gdje se većina digestije obavlja. Neiskorištene dijelove tijelo ne može u potpunosti probaviti zbog njihovog volumena, neprobavljivosti, pokvarenosti ili pogrešne mješavine, ili kombinacije svih ovih faktora, i zajedno sa ostalim sedimentima oni putuju valovima mišićnih kontrakcija u debelo crijevo i izbacuju se van kao izmet. Ono što tijelo ne može prirodno ukloniti izravno usljed pogrešne apsorpcije ostat će kao otpad koji će se podvrći degenerativnim promjenama, i njegovo bezuspješno liječenje određenim lijekom uzrokovat će bolest.
Zbog ovoga je Haris bin Kaladah nazvao stomak “boravištem svake bolesti”. To je kao da je aludirao na potrebu da ljudi kontrolišu unos hrane, obuzdaju svoj nagon, strast (ar. nefs) od uživanja i pretjeranosti, i da slijede ispravna i dijetarna pravila umjesto da se prepuštaju abnormalnoj i nezasitoj čežnji za hranom poznatoj kao fagomanija.
Ovakve štetne navike mogu premašiti vlastitu prirodu, i zbog toga su rekli: “Navika je druga priroda.” To je stoga što navika može postati snažna, nekontrolirana i ustrajna sila što regulira ritam pojedinca i modificira njegovo ponašanje. Uporedimo utjecaj jedne supstance kod tri osobe čija su tijela navikla na različite vrste hrane, iako oni mogu imati slične karakteristike u različitim područjima. Sva tri tijela posjeduju topao temperament (kao smjesu četiri osnovne tjelesne izlučevine) za vrijeme njihove mladosti. Jedna je navikla jesti toplu, druga hladnu, a treća blagu hranu. Ako prva osoba jede med, to neće oštetiti njen sistem, međutim ako druga osoba jede med, to će zasigurno uznemiriti njen sistem, a kada treća osoba jede med, to će imati slabe posljedice na njen sistem.
Prema tome, navike igraju glavnu ulogu u očuvanju zdravlja i u liječenju bolesti. Stoga je Poslanikova medicina zasnovala lijekove koji su kompatibilni sa svakom individuom, i u skladu su sa njenim nutricionim navikama, a ne postoji medicina bolja od tog.
Izvor: Ibn Kajjim el-Dževzi, Poslanikova medicina, (prevod: Muhidin Hadžiahmetović), Libris, Sarajevo, 2001, str. 121-123.