Djecu treba disciplinirati. Ali, s veoma malom djecom same riječi nisu dovoljne. Nedvojbeno je da je malu djecu ponekad potrebno zadržati i zaustaviti, kako bismo im pomogli da se smire i nauče ponašati. To se može učiniti na posve nenasilan način. Metodu „stani i razmisli“ uspješno je prihvatilo više tisuća roditelja. Kako djeca rastu, treba ih trenirati. I uvijek će biti situacija u kojima su „nemogući“ na cesti usred pljuska, kad ih jednostavno treba „podići i odnijeti“. Morate zadržati smisao za humor. Sva sreća da su tek prohodala djeca mala – lako ih je nositi.
Kako se adolescencija približava, više ne bi smjelo biti nikakve potrebe za zastrašivanjem. Ako dijete pobjegne od kuće ili je nasilno prkosno, to gotovo uvijek znači da je komunikacija nestala mnogo godina ranije i da se roditelji oslanjaju na agresiju, a ne na mješavinu ljubavi i upornosti.
Mnogi su potisnuli sjećanje na bol koju su osjećali kao djeca – i tako nastavljaju nanositi bol svojoj djeci. Kao savjetnik s tog područja, znam o kakvoj je boli riječ. Slušao sam previše priča onih koji su – sa suzama u očima – govorili o strahu i poniženju koje su osjećali kad bi njihov roditelj izgubio nadzor nad svojim postupcima. Pacijenti mi pokazuju popucale krvne žile na nogama koje su posljedica „laganih udaraca“ u djetinjstvu. Frizeri mi pričaju da mnoge njihove mušterije imaju ožiljke i tragove na glavi od udaraca koje su dobili dok su bili mala djeca. Još su veći ožiljci iznutra – ukoliko se dijete ne može osjećati sigurno s vlastitim roditeljima, kako se može osjećati sigurno u svijetu?
Još je jedan razlog zašto ne treba tući djecu. Sve je više dokaza da će djeca koja se sa svojim roditeljima osjećaju sigurna, roditeljima kazati kad nešto nije u redu – naprimjer, ako ih je netko seksualno napastvovao. Kad roditelji rutinski koriste strah i sram kao oruđe za discipliniranje, tad se djeca neće osjećati sigurnima da im to kažu, jer će se bojati da će roditelji za to okrivljavati njih. Djeca koju njihovi roditelji nikad nisu povrijedili, niti osjećaju strah, svoje će roditelje shvaćati prvenstveno kao zaštitnike. Osjećat će se sigurnima i drugima će reći: „Nemoj, reći ću svojim roditeljima!“ – i izbjeći će zlostavljanje.
Izvor: Steve i Shaaron Biddulph, Nove tajne sretne djece, II izdanje, Mozaik knjiga, Zagreb, 2008, str. 71–72.