(Odlomci iz radnje: „Žena u narodnoj pjesmi“)
Autor: Omer Zuhrić
Nitko tako i toliko, rekao bih, ne voli dom, koliko naš narod i nitko toliko nije uzdigao kult doma, njegova ognjišta i porodice do svetosti kako je to učinio naš narod. Posebice je podvučen kult žene (kako majke tako djevojke). Naš narod je to u bezbroj pjesama opjevao; okitio je nizom biserja majku, ljubu, dragu i sestru.
Djevojka, taj biljur doma, svetost je njegova. Nju oskrvnuti, oskrvnut je dom i rod. Tu onda govori samo puška i nož. Samo krvlju tu se obraz pere. Jer, ona uopće kao žena, nakit je doma, a kao majka daje domu ton i sadržaj životu. Zato je djevojka cvijet doma, koji se ne gazi, jer se tim gazi ponos, obraz doma. Ruža bješe najpribraniji cvijet, pa se djevojka smatra sinomimom ruže:
O djevojko, rumena ružico,
gdje si rasla, gdje li si pupala,
gdje pupala, a gdje rascvatala…
Poznato je, da je u našem narodu bio razvijen kult sunca. Sunce je značilo život, ali djevojka, u usporedbi sa suncem, u narodu je ljepša, životnija i od samog sunca. Čak i ona sama, svjesna toga, hoće, da se takmi u ljepoti i sa suncem i sa mjesecom:
Djevojka se suncem prigovara:
„Sunce jarko, ljepša sam od tebe,
i od tebe i brata ti mjeseca.“
Život djevojke u domu podređen je strogim zakonima morala. Na nju s te strane ne smije ni trun pasti. Nju se goji kao u kafezu. Nju se tetoši i blago kara. Čeka se njoj suđeni, da otvori ta vratašca u kafeza. Ona te dane i godine sanjari o budućoj sreći; u njoj se razvijaju ljubav i čežnja, radosti i boli. Ali, kada joj se i sni ostvare, i kada ode u sreću, ne zaboravlja one slasti, one idile iz kafeza u roditeljskom domu, pa i sretna zna zapjevati:
Car ti bijah, dok u majke bijah,
carski lezi, vezirski ustani,
a pašinski ispred dvora šeći,
a sad jadna ni car ni djevojka.
Poseban život muslimanke, vjera i odgojne prilike, stvoriše poseban tip žene umjetnice, čiji je život i rad protkan do kulminacije osjećajnostima. Svaki lahor, svaki šum, svaki dah duše ona osjeti; prisluškuje ga. Ona nalazi život, nalazi sebe u treperenju proljetnog buđenja. U beharu vidi svoje cvatanje, u njegovim mirisima svoje disanje. – Ona je pobožna. Ona vjeruje u Boga. Svoje čežnje slila je u molitve, a molitve u pjesmu:
Djevojka je za gradom klanjala,
na namazu od Boga iskala:
„Daj mi, Bože, đerđef od merđana,
na đerđefu iglu od biljura,
da navezem jorgan od behara,
da pokrijem sebe i dragana.“
Ona ne zna za nevjeru. Zato svačiju nevjeru smatra grijehom, koji kod Boga ne može proći bez kazne – ako nevjernka djevojka prokune. Tako pjeva narod:
Grjehota je djevojku ljubiti,
obljubiti, pa je ostaviti,
jer su teške suze djevojačke.
Kad joj suza na zemljicu padne
zemljica se na troje raspadne.
Nježna poput cvijetka, do kojeg sunčane zrake ne dopiru, nju najmanja sitnica, najmanji prijekor, kriv pogled, rastuži, ražalosti:
Nije meni do moje večere,
već je meni do moje nevolje:
Danas mi je dragi dolazio,
i veliki zulum počinio.
po bašči mi cvijeće počupao,
na đerđefu svilu zamrsio.
Kun’ ga, kćeri i ja ću ga kleti.
Kad ona vidi, da će joj ga mati kleti u njoj ljubav prevlada, nastaje obrt i veli:
Čekaj majko ja ću započeti:
„Tamnica mu moja njedra bila,
ruke moje sinđir oko vrata!
Usta moja oči mu ispila.“
U hladu dunje, naranđe, smokve, bora ili jele, u baščama nakićenim zumbulima, katmerima i ružama, pod hladom loze, ili, kad nijednog toga hlada nema, onda u hladu svoje duše, uz đerđefe naša je djevojka vezla i sanjarila uplićući svoje snove u svoj budući život isprepleten svilenim nitima njezinih sanja kroz koje ona gleda život, gleda svoga dragog, i ne pokazujući prema vani čežnje za njim, stoičkim strpljenjem čeka čas, kada će kroz dvorove njezina babe proteći pjesma:
Šta u dvoru žubor stoji,
šta se govori?
Ovo majka kćer udaje,
pa se veseli.
I onda, ako u život toga dragog, o kojem čitav život sanjari, uđe druga, onda se snagom planinskog vrela izljeva bol iz uvrijeđene djevojačke duše i eto kletvi ranjenog srca, onog istog srca, koje je tako blago, osjećajno, voleće i ljubeće. – Susteže se, da kune njega, nego sruči kletvu na nju, onu drugu:
O jelenče, jadne ti smo sreće.
Imala sam u mahali dragog,
danas mi ga druga primamila.
da Bog da se ona pomamila.
Travu pasla, s lista vodu pila,
mermer kamen pod glavu metala,
vedrijem se nebom pokrivala.
Ali vrhunac je jada i boli, kad se uvjeri, da je ostavljena:
Viti bore ne zelenio se,
a moj dragi ne veselio se,
kada si me mladu ostavio,
da djevujem i vehnem u majke.
Hoće, da se radi njezine žalosti i zeleni bor osuši, jer što bi i on rastao kad ona vehne i propada. Iz usta ostavljene djevojke govori buduća majka, kojoj je otet brak, preduvjet materinstva, ona kroz bol i gnjev ucviljenog srca izlijeva tešku kletvu. Jer život bez poroda život je bez poezije, prozaičan, promašen. To je život, koji prolazi i umire, a ne obnavlja se. To je život bez svrhe, bez smisla – bez sreće. U tom leži i sva težina kletve u narodnoj pjesmi. Djevojačka kletva naše narodne pjesme, kada je u očajanju, ne štedi ništa i nikog. Ona poseže i za životima dragog, odabranice mu, majke mu i oca njegova te sve rodbine njegove u kratko: Ona obuhvaća sve njegove najmilije, a ne štedi ni životinja:
Da Bog da se u kamen stvorili!
a dragog:
Vedro nebo zagrmilo, grom ga ubio!
Narod ne vjeruje, da će onaj, koji prevari djevojku, naći mira i u grobu. Kletva ga i tu nađe i on se jada:
Nije meni crna zemlja teška,
nit’ su teške daske javorove,
već su teške kletve djevojačke:
Kad uzdahnu, do Boga se čuje,
kad zakunu, sva se zemlja trese,
kad zaplaču i Bogu je žao.
Da ne bi pala sjena na taj biljur doma na tu svetinju ognjišta, veli se, da prikriti sramotu djevojke, po narodnom vjerovanju znači, zadobiti vjeru, biti nagrađen najvećim nagradama – „Ćabom“:
San usnio beže Mehmed-beže,
u snu njemu nešto progovara:
„Ti si svoju Ćabu zaradio,
kad si ljubi čedo poklonio,
a nikad je nisi prikorio.“
Djevojka, svjesna snage svojih suza, svjesna snage iznevjerene ljubavi, kada primjeti, da će joj oblaci tuge zagorčati život prijeti:
Ja ću ići na najviše brdo,
sve ću brdo suzam potopiti,
a sevdahom goru nakititi,
i uzdahom svijet opasati.
Neka znade i gora i trava,
da se dvoje drago rastavilo!
Izvor: Novi behar, god. XIV, broj 7-9, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1941, str. 218-219.