Jednog sunčanog dana čovjek je putovao kroz pustinju. Sunce je žarilo pustinjski pijesak.
Nestade mu vode i ožedni. Hodao je tamo, amo tražeći vodu. Nakon što se umorio od hodanja, sjede da se odmori, a potom nastavi tražiti.
Jako se obradova kada naiđe na bunar. Reče sebi:
– Hvala Allahu! Napokon sam pronašao bunar. Zamalo da na ovoj vrelini umrem od žeđi. Hvala Allahu koji ne zaboravlja Svoje robove!
Kada pogleda u bunar, vidje da je dubok. Nije imao konopac, ni kantu. Siđe na dno bunara i napi se vode. Zahvali svome Gospodaru i izađe iz bunara kako bi se spremio da nastavi put.
Okrenu se i ugleda psa koji je puzao i drhtao od umora i žeđi. Bio je toliko žedan da je oko bunara lizao nakvašeni pijesak.
– Ovaj jadni pas je u istoj situaciji kao ja prije nekoliko trenutaka – reče čovjek sebi – sigurno ga boli kao što je mene boljelo. Moram ga napojiti i spasiti od smrti.
Tražio je posudu da je napuni vodom, ali je ne nađe. Bio je zbunjen i nije znao šta da uradi. Razmišljao je pa mu na um pade jedna ideja. Skide svoju cipelu i ponovo siđe u bunar. Napuni je vodom i brzo izađe. Kada pas ugleda čovjeka sa cipelom punom vode, pohrli prema njemu. On mu približi cipelu i dade mu da popije vodu. Pas popi svu vodu.
Čovjek se vraćao u bunar nekoliko puta iznoseći vodu iz njega, sve dok se pas ne zasiti. Pas poče oko njega kružiti i sretno mahati repom kao da mu želi zahvaliti. Čovjek osjeti sreću i zadovoljstvo jer je spasio život jadnom psu. Zatim nastavi svoj put kroz pustinju.
Allah je nagradio ovog dobrog čovjeka zbog njegovog dobrog djela i oprostio mu grijehe.
Izvor: islamskepripovijetke.blogger.ba