Dobri sluga sultana Mahmuda
Dobri sluga sultana Mahmuda

Dobri sluga sultana Mahmuda

Sultan Mahmud Gaznevi imao je slugu koji se zvao Ajaz, izuzetno skromnog i poštenog, a istovremeno mudrog i pronicljivog čovjeka, koga je sultan veoma volio i cijenio. Ajaz  je živio u skromnoj sobici, i svaku večer, prije nego bi pošao na spavanje, pogledao bi svoj grubi jeftini ogrtač i papuče, i pomislio: “Ovo je sav tvoj imetak, pa budi zadovoljan, skroman i ne oholi se!”

Mnogi na dvoru zavidjeli su Ajazu što je tako blizak i drag sultanu Mahmudu, pa su iz zlobe govorili sultanu: “Ajaz živi u sobici, ali ju je napunio zlatom i srebrom. Sakrio je to blago ondje i ne dopušta nikom da uđe u njegovu sobu.”

Sultan se začudi kad ču da njegov dragi sluga krije nešto od njega. Zato naredi zapovjedniku straže da ode u Ajazovu sobu, pretraži je i donese sve što ondje nađe.

Navečer ovaj sa trideset vojnika upade u Ajazovu sobu, misleći da će tamo naći sakrivene ili zakopane kovčege pune zlata i dragulja. Međutim, u sobi nađoše samo Ajazov ogrtač i papuče.

Mahmudovi vojnici nisu mogli vjerovati da je to sve što  Ajaz posjeduje. Zato prekopaše pod, izbušiše zidove, sve vjerujući da negdje mora postojati zakopano blago. Znali su da je Ajaz veoma drag sultanu, i da ga sultan često bogato daruje, ali nisu znali da sve što dobije od sultana, Ajaz odmah podijeli sirotinji.

Vratiše se i kazaše sultanu da su u Ajazovoj sobi našli samo njegov ogrtač i papuče, a on se samo osmjehnu i prezrivo pogleda zlobnike koji su potvorili Ajaza. Naime, sultan Mahmud znao je da Ajaz nije čovjek kome je stalo do blaga i imetka, ali pravio se da vjeruje onim zlobnicima htijući pred svima na dvoru objelodaniti koliko su zavidni i zli. Sam je o Ajazu kazao:

Trebalo bi riječi preko cijelog neba,

pa da kažem ono što o njemu reći treba;

čak da imam riječi i sto puta više,

premalo je da vrlinu njegovu opiše.

One zlobnike koji su sultanu lagali da Ajaz gomila bogatstvo sad spopade silan strah, jer lagati sultanu na čovjeka koga voli i cijeni nije mali grijeh. Stoga svi oni klekoše pred sultana Mahmuda i stadoše mu ljubiti skute, moleći da im oprosti. No, sultan reče: “To kako ćete biti kažnjeni za svoje nedjelo nema veze sa mnom. Olagivali ste Ajaza, njega ste uvrijedili, pa neka vam on i presudi.”

Sultan reče: “Od mene vam ni kazna ni oproštenje,

Ajaz nek vam sudi, njemu kaljaste poštenje! 

Ajaza ste izdali, blatili pred svima,

on je ranjen, stoga pravo na osvetu ima.“

A onda sultan Mahmud pozva Ajaza i zatraži od njega da sam presudi onima koji su ga potvarali i pokušali ukaljati njegovo poštenje: “Ti si najpošteniji i najskromniji čovjek koga poznajem, a ovi zlobnici lažno su te optužili. Sad žale zbog onog što su ti učinili, a tebi prepuštam da im presudiš kako god ti je volja.”

Ajaz zahvali sultanu na lijepim riječima i povjerenju, a onda zamoli da presudu ne donosi odmah te da mu se dopusti da neko vrijeme porazmisli. Međutim, dani su prolazili, a Ajaz nikako da odluči kako da presudi onim lašcima. Naposljetku mu sultan Mahmud reče: “O Ajaze, odluči napokon šta da učinimo s njima, jer čekati na kaznu gore je od same kazne.” Onda Ajaz kaza: “O sultane moj, zar da se pored sunca grijemo na svjetlosti zvijezda?! Ti donesi presudu, a ja te molim da ih ne kazniš. Kamo sreće da nisam imao ni onaj ogrtač i papuče, jer ne želim da imam išta što bi potaklo zavist i zlobu drugih ljudi.”

Sultan reče: “O Ajaze, ti si zbilja zadovoljan svime,

skromnost tvoja velika je kao mora i planine;

nisi ohol kada ljudi šire tvoju slavu,

a kad lažu na te, ti ne gubiš glavu!“

Ajaz tad zamoli sultana da oprosti ljudima koji su dopustili da zavist pomrači njihova srca, reče da im je on već oprostio i zaboravio kako su ga pokušali ocrniti.

Iz ove priče o poštenom i mudrom Ajazu učimo kako su veliki dobri Božiji robovi koji nam moraju poslužiti kao primjer. Naravno, mi se ne možemo, kao Ajaz, odreći svih blagodati ovoga svijeta koje nam dobri Bog daruje, ali zato možemo biti skromni i ne dopustiti da se u nama, ma šta imali, koliko god imućni ili učeni bili, pojavi oholost. Moramo biti svjesni da su sve blagodati istovremeno dobro i iskušenje, pa blago onome ko ih na pravi način iskoristi. Sretan je čovjek koji ispravno iskoristi dobro koje mu je Bog darovao, a nesretan  je onaj ko dopusti da ga to dobro odvede na stranputicu i pomrači mu srce.

 

Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, (preveo i prilagodio: Muamer Kodrić), Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011, str. 137-139.