Ibn Sīnā prije definiranja duše, njenih moći i svojstava, bavi se sa dokazivanjem postojanja duše i njene različitosti u poređenju sa tijelom; jer ako neko želi nešto opisati, prvo mora dokazati njegovo postojanje.
On s ciljem dokazivanja postojanja duše u svojim djelima navodi mnoštvo argumenata, a mi ćemo ovdje navesti samo najvažnije.
Argument jedinstva duše
Duša posjeduje raznorazne moći i funkcije, ipak čovjek sve njih pripisuje jednoj stvari, naime “ja” i kazuje: ja sam čuo ili vidio ili pomirisao, ili svojim jezikom sam govorio ili svojim nogama sam hodao.
Također kazuje: razmišljao sam, sanjao sam, bio sam srdit. Čovjek prilikom svih ovih pripisivanja uzima u obzir samo jednu zbilju.
Dakle u njemu postoji nešto što obuhvata sve ove moći, percepcije I čini, a što nazivamo duša (nafs).
Argument samosvjesnosti
Svaki čovjek koji posjeduje potpunu percepciju, čak i kada bi njegove percepcije bile poremećene, bilo da je poremećaj u njegovim vanjskim čulima, poput osobe koja spava ili i u vanjskim i unutarnjim čulima kao što je kod opijenog čovjeka; pod uvjetom da je mentalno zdrav, nije nesvjestan o svome postojanju.
Ibn Sīnā s ciljem dokazivanja postojanje duše pretpostavlja stanje u kojem čovjek ne može percipirati ništa drugo osim svoje biti na način da je čovjek u okruženju koje mu ne odvlači pažnju i tjelesno da bude takav da mu tijelo ne privlači pažnju.
Što znači faktori kao što su hladnoća, toplota, glad, žeđ ili bolest da ga ne uznemiravaju, čak i zrak da je u potpunosti miran tako da mu strujanje zraka ne odvlači pažnju.
U ovakvom stanju kada je čovjek nesvjestan o svih svojih vanjskih i unutarnjih dijelova tijela i organa i o stvari koje se nalaze oko njega, nije nesvjestan o postojanju biti svoje egzistencije i jasno je da je ono o čemu se nema svijesti drugačije je od onog o čemu postoji svijest.
Znači predmet svijesti je nešto drugo osim tijela i dijelova tijela.
Ibn Sīnā gore navedeni argument pored Ishārāt wa-t-tanbīhāta spominje i na dva druga mjesta u Ash-Shifāu.
Na jednom mjestu ciljem dokazivanja postojanja duše kao opaska i podsjećanje, a na drugom mjestu da bi dao do znanja da je duša nešto drugo od tijela, navodi gornji dokaz.
Argument postojanosti
Tijelo se uvijek mijenja, povećava se i smanjuje i spojeno je od dijelova koji su promjenljivi, do te mjere da nakon prolaska dvadeset godina od čovjekovog prijašnjeg tijela kojeg je imao ništa ne ostaje.
Usprkos tome, čovjek u svim ovim promjenama priznaje i prihvaća opstojnost i postojanost svoje biti tokom čitavog svog života.
Dakle zbilja čovjeka je postojana zbilja, koja je osim tijela i njegovih promjenljivih dijelova.
Argument prirode
Kretanje je dvojako: kretanje koje nije proizvod volje (harakati qasri) i voljno kretanje. Kretanje koje nije proizvod volje ima potrebu za pokretačem izvan sebe, a voljno kretanje je nekada u skladu sa prirodom, poput padanja predmeta odozgo prema dolje, a nekada je suprotno iziskivanju prirode, poput letenja ptice ili kretanja čovjeka po zemlji, dok ga njegovo tijelo potiče mirovanju.
Ovo kretanje je suprotno iziskivanju prirode, i ono iziskuje posebnog pokretača, koji ne može biti tijelo, a taj pokretač nije ništa drugo doli duša.
Prema tome duša je izvor emanacije čini koje su voljne i uvijek nisu jednoobrazne.
Izvor: Muhammed Fath Ali Khani, Ali Rida Fasihizadah i Ali Naqi Fakihi, Stavovi islamskih mislioca o edukaciji i odgoju, s perzijskog preveli Lutfi Akbaš i Amar Imamović, fondacija Mulla Sadra u BiH,Sarajevo 2008.