Ne samo zbog općeg poticanja usvajanja znanja, što je imanentno u islamu, već, također, i zbog specifične uloge koju astronomija igra u islamskim vjerskim obredima, poput pronalaženja tačnog usmjerenja Kibli (okretanje prema Kibli) te utvrđivanja tačnog vremena namaza, od samog su početka muslimani bili silno zainteresirani za promatranje neba i proučavanje astronomije.
Kroz islamsku astronomiju povezane su tradicije Babilona, Grčke, Perzije, Indije kao i drevnih Arapa te je stvorena nova sinteza kojom se astronomiju moglo utemeljiti na, do tada, najrazuđenijem iskustvu. Islamska je astronomija pokazivala interes i za promatranja (opservacije) kao i za opservatorije, za otkrivanje instrumenata kao i za matematičku astronomiju. Što se tiče astronomskog promatranja, brojni su muslimanski naučnici proveli svježa promatranja, ne tek slijepo imitirajući stare tablice izvedene iz grčkih i babilonskih opservacija, a te su se muslimanske tablice nazivale zidž. Te su se tablice sve više i više dorađivale da bi u periodu od 4. do 7. islamskog stoljeća nastale osnovne tablice, poput Hakimite zidž na osnovu kojih je promatranja vršio Ibni Junus, u 4. stoljeću, u Kairu; Il-Khanid zidž koje su koristili Nasirreddin et-Tusi i njegovi suradnici u Maragi u 7. islamskom stoljeću, Ulugh Beg zidž koje je koristio Ulugh Beg kao i mnogi drugi astronomi u Semerkandu, u 9. islamskom stoljeću. Navedena su djela postala najznačajniji dokumenti za astronomska promatranja u toku čitavog perioda koji se na Zapadu naziva srednjim vijekom.
Što se tiče astronomskih promatranja, Grci nisu posjedovali opservatorije u vidu institucija.
Opservatorij kao naučna institucija je, ustvari, izum muslimana. U ranom periodu, opservatoriji su se vezivali uz određene pojedince. Vrlo su često astronomi promatrali sazviježđa s vrhova džamijskih munara. Poznato je tako, npr, da je toranj Giralda u Sevilli služio ne samo kao munara već i kao opservatorij.
No, kasnije, prvi opservatorij kao naučnu instituciju u kojoj se okupljao velik broj naučnika u cilju zajedničkih promatranja i računanja kretanja nebeskih tijela, utemeljio je u Maragi Nasiruddin et-Tusi. Ovo je prvi opservatorij u historiji čovječanstva koji nosi navedene karakteristike i preteča je opservatorija koje poznajemo iz kasnijih stoljeća. Dva slijedeća, ključna opservatorija, nakon ovog u Maragi, sagradili su muslimani – jedan je utemeljio Ulugh Beg u Semerkandu, a drugi je bio Istanbulski opservatorij, no ovaj je posljednji bio kratkog vijeka. Ovi su opservatoriji postali neposredni prethodnici slavnih opservatorija na Zapadu u periodu renesanse i 17. stoljeća, poput opservatorija u kojem je Tycho Brahe vršio svoja znamenita promatranja.
Muslimani su, također, pokazivali veliki interes i za unapređivanje promatračkih instrumenata. Od svih njih, najpoznatiji je astrolab. Mada je ime ovog instrumenta grčkog porijekla, sam instrument je islamski izum te, ustvari, i ne nalazimo postojećih grčkih astrolaba. S izradom astrolaba započelo se rano u islamskoj povijesti i u toku posljednjih hiljadu godina umijeće izrade astrolaba vezivalo je u sebi uvijek izvanredne umjetničke kvalitete sa velikom naučnom preciznošću i tako su nastajali vrlo korisni i lijepi instrumenti koji su i prije pojave modernog vremena bili nužni za moreplovce i astronome. Ne mogu se danas ni zamisliti Magellanova ili Kolumbova krstarenja otvorenim morima bez pomoći astrolaba ili kvadranta, sekstanta, turquema i ostalih opservatorskih instrumenata koje su izumili ili usavršili muslimanski astronomi, matematičari i moreplovci.
Što se tiče matematičke astronomije, muslimani su započeli proučavanja indijskih i perzijskih metoda izračunavanja kretanja nebeskih tijela, kao i grčkih koje su ih ubrzo zamijenile.
Glavni astronomi 3. i 4. islamskog stoljeća, poput El-Battanija i El-Birunija, autora znamenitog djela El-Qanuni’ el-mes'udi (Mas'udijski kanon) nastavili su, u stvari, sa stanovitim izmjenama i usavršavanjima, matematičku astronomiju Ptolomeja, čije djelo Almagest, u svojoj engleskoj verziji, nosi do danas u naslovu pečat prevođenja ovog djela s arapskog na latinski jezik.
Ovi rani matematički astronomi nisu iznijeli niti jednu novu teoriju koja se tiče kretanja planeta. Pa ipak, trajno je postojala skrivena tendencija opiranja kako Ptolomejevoj tako i Aristotelovoj teoriji planetarnog gibanja. To je jasno čitljivo u Španiji, kroz lik El-Bitruija, no najvažnije kritike koje će nešto kasnije uroditi plodom, dolaze iz škole u Meragi, u spisima Nasiruddina et-Tusija, njegova suradnika Qutbuddina eš-Širazija kao i njihova sljedbenika Ibni Eš-Šatira.
U radovima Qutbuddina, poput Nihayeti’ el-idrak (Granica razumijevanja) te spisima Ibni Eš -Šatira nailazimo na nove metode računanja kretanja planeta kao i novi model koji je nazvan “Tusijeva veza”.Ovaj model se sastoji od spajanja dvaju vektora, jednog vezanog na kraj drugog kako bi se objasnilo raznorodno kretanje planeta, a ne epicikličkim sistemom Ptolomeja. Ova kritika Ptolomejeve astronomije i novi lunarni model koji je izrastao iz nje mora da je bio u stanovitom obliku poznat i u Poljskoj jer u slavnoj Kopernikovoj knjizi napisanoj u 16. stoljeću, pod naslovom Revolucija orbita, a koja se smatra temeljem suvremene heliocentrične astronomije, mjesečev model istovjetan onome koji nalazimo u djelu Ibni Eš-Šatira i koji nas vraća na djelo Tezkireh (Astronomski zapis) Et-Tusija i na djela Eš-Širazija.
U samom islamskom svijetu nije nastavljen daljnji astronomski razvoj, uz izuzetak nekolicine astronoma. Kasniji su se islamski astronomi uglavnom zadovoljavali ponavljanjem računanja svojih prethodnika te je astronomija, kao živa nauka promatranja nebeskih tijela i matematičkih proračuna utemeljenih na njima, izgubila na svojoj vrijednost i javljajući se tek mjestimično nakon 9. i 10. islamskog stoljeća.
Na kraju, važno je uočiti da su neki od muslimanskih naučnika izumili u Maragi, što je slučaj i u kasnijim astronomskim opservatorijima, sredstva nužna matematičarima za vršenje računskih operacija s višeznamenkastim brojevima te kontroliranje mogućih pogrješaka u računanju. To je vrlo značajno ostvaranje kako u historiji matematike tako i u historiji matematičke astronomije.
Izvor: Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 75-77., prijevod: Aida Abadžić-Hodžić