Dosljednost i iskrenost u prijateljevanju

Autor: Ebu Hamid el-Gazali

Dosljednost znači postojanost u voljenju i stalnost sve do smrti, i nakon nje, kroz voljenje njegovih potomaka i iskrenih prijatelja. Voli se sve do ahireta. Ako se prije drugoga svijeta prekine, propada, i sav trud nestaje. Zato je rekao hazreti pejgamber Muhammed, a.s., o sedmerici koji će biti u Allahovom hladu:

Dvije osobe koje su se voljele u ime dragoga Allaha, zbog toga su se sastajale, i zbog toga se rastajale.[1]

Neko je rekao: „Malo dosljednosti nakon smrti bolje je od mnogo za vrijeme života.“

Stoga se prenosi da je hazreti Muhammed, a.s., ikram učinio starici koja jednom dođe kod njega. Upitan o tome, odgovorio je:

Dolazila bi nam kad Hatidža bijaše živa, a plemenitost ukazati prema poznanicima dio je vjere.[2]

Biti dosljedan prema bratu znači voditi brigu o njegovim iskrenim prijateljima, svoj njegovoj rodbini i svim osobama za njega vezanim. Pažnja prema njima u srcu iskrenoga prijatelja veća je od pažnje prema samome sebi. Štaviše, takvu osobu veseli traganje za nekim ko je s njenim bratom povezan, jer ništa ne odaje snagu saosjećanja i ljubavi više od velikoga broja ljudi prema kojima se osjeća ljubav, pri čemu je svako od njih vezan, na neki način, za brata. Čak i ljubav za psom pred njegovim vratima u srcu mora prevagnuti nad ljubavlju prema drugim psima.

Kada se prekine dosljednost u voljenu, šejtan se raduje. Prokleti šejtan ne zavidi toliko dvjema osobama koje se pomažu u činjenju dobra koliko zavidi dvjema osobama koje bratstvuju u ime dragoga Allaha, koje se u Njegovo ime vole. Sve od sebe daje to da pokvari. Uzvišeni veli:

Reci robovima Mojim da govore samo lijepe riječi jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima.[3]

A govoreći o Jusufu, a.s., uzvišeni Allah kaže:

…nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao.[4]

Kaže se: „Ako dvije osobe bratstvuju u ime Uzvišenoga Allaha, ništa ih razdvojiti neće, čak ni grijeh, ako ga počini neko od njih dvoje.“

Hazreti Bišr govorio bi: „Kada rob umanji svoju pokornost Uzvišenome Allahu, Uzvišeni Allah liši ga onoga s kim je taj rob blizak.“

Razlog ovome jeste to što su braća lijek od briga, i ispomoć u vjeri. Zato je hazreti Ibn el-Mubarek rekao: „Najslađa je stvar sijelo braće i usmjeravanje u korist.“

Stalna ljubav (mevedda daima) dešava se samo kroz voljene u ime dragoga Allaha, a ne radi nekog drugoga cilja koji prolazi prolaskom same ljubavi. Među plodove voljenja spada i da ne budeš zavidan bratu, ni po pitanju vjere ni po pitanju dunjaluka. A kako da mu i budeš zavidan, kada od svega što je za tvoga brata korist, ona se vraća i tebi?! Time Uzvišeni Allah opisuje one koji se vole u Njegovo ime:

…i u grudima svojim nikakvu tegobu, zato što im se daje, ne osjećaju, i više vole njima nego sebi.[5]

A vid tegobe (hādža) jeste i zavist (hased).

Pod dosljednost potpada da svoju poniznost ne promijeniš kada si s bratom, niti ako mu se podigne ugled, niti ako mu se da viši položaj, niti ako mu se poveća čast, jer uzdići se nad braćom nakon nekoga dobitka zaslužuje svaki prijekor. Stoga kaže pjesnik:

Plemeniti, oni časni,

čim bi se u bogatstvu slili,

sjete se ko im nekad’ prijatelj bi,

u surovu boravištu dok su bili.

Neko od prve generacije muslimana ostavio je oporuku (vasijjet) svome sinu, u kojoj mu piše: „Sinčiću moj, druži se samo s onim ko će ti blizak biti ako ga zatrebaš, ko neće pohlepan biti u slučaju da ga ne trebaš, i ko se neće pred tobom oholiti ako ga kakav visok položaj zapadne.“

Neki je mudrac rekao: „Ako ti brat dobije kakav visok položaj, pa uspije zadržati barem pola ljubavi prema tebi, i to je dosta.“

Er-Rebi’ prenosi da je hazreti eš-Šafi bratstvovao s jednim čovjekom u Bagdadu. Nakon nekog vremena, taj čovjek dobio je položaj namjesništva u Sibi, i potpuno promijeni svoj odnos prema hazreti Šafiju. Tada mu hazreti Šafi posla slijedeće stihove:

Idi, ta ljubav tvoja

u mome srcu okončala je vijek,

zajedno oni više nisu,

ali, ipak, ta rastava nije zauvijek.

 

A pameti ipak ako dođeš,

rastava bit će u drugom liku,

ljubav tvoja nakon toga,

dobit će kod mene drugu priliku.

 

No, nastavi li ona opet

kakvu ludost sličnu da sanja,

po drugi put razvod ću joj dati,

kroz period od dva mjesčna pranja.

 

Treći put, isto ako joj se desi,

neopoziv razvod pred nju se meće,

spasit je ne može ništa više,

ni namjesništvo u sibi pomoći ti neće.

Znaj da ne spada u dosljednost slaganje s bratom u onome što je oprečno istini (hakk), kada je posrijedi vjera. Ustvari, dosljednost se, tada, ogleda u suprostavljanju bratu. Hazreti eš-Šafi drugovao je s Muhammedom ibn Abdul-Hakemom. Bio mu je blizak i vrijeme je s njim provodio. Rekao je: „U Egiptu samo s njim prijateljujem.“

Muhammed se razboli jednom. Hazreti Šafi obiđe ga i kaza stihove:

Razbolje se voljeni jednom,

prema njemu u obilazak se vinem,

na mjestu, i sam razboljeh se odmah,

jer tako jako zbog njega brinem.

 

A onda voljeni meni dođe,

u posjetu stiže prijatelju svom,

namah ozdravih, sav skroz zacijelih,

čim ga vidjeh, pogledah, samo jednom.

Ljudi su mislili da će ga Muhammed, uslijed iskrenosti ljubavi između njega i hazreti eš-Šafija, zamijeniti na predavanjima. Kada je hazreti eš-Šafi smrtno obolio, upitali su ga za to: „S kime ćemo sjediti u halki nakon tebe, Abdullah?“ Muhammed se natkuči nad njega kako bi eš-Šafi pokazao u njega. A hazreti eš-Šafi reče: „Subhanallah, zar još pitate?! Slušat ćete Ebu Jakuba el-Buvejtija.“

Muhammed je tada napustio hazreti eš-Šafijevu halku, a učenici hazreti eš-Šafija slijedili su el-Buvejtija, bez obzira što je Muhammed raširio hazreti eš-Šafijevu pravnu školu (mezheb). No, el-Buvejti bio je bolji, pobožniji i veći zahid. Zato je hazreti eš-Šafi, u ime dragoga Allaha, savjetovao muslimane, okrenuo leđa obmani. Nije dao prednost zadovoljstvu stvorenja nad zadovoljstvom Allaha, Uzvišenoga. Nakon njegove smrti, Muhammed je napustio šafijski mezheb, povratio se pravnoj školi svoga oca i držao predavanja po nauku hazreti imama Malika, Allah mu se smilovao. Ubraja se u najveće pravnike malikijskog mezheba.

El-Buvejti dao je prednost zuhdu i povučenosti nad mnoštvom i sijelima u halkama. Zaokupio se ibadetom i napisao knjigu „El-Umm“, koja se sada pripisuje er-Rebi'i ibn Sulejmanu, i poznata je kao njegovo djelo. No, napisao ju je el-Buvejti, ali nije spomenuo sebe u njoj, niti ju je doveo u ikakvu vezu sa sobom. Er-Rebi’ doradio ju je, malo izmjenio i objavio. Želim reći, da je znak punine dosljednosti u voljenu savjetovanja u ime dragoga Allaha. El-Ahnef kaže: „Bratimljene (el-Ihā), tanahan je biser. Ako ga ne čuvaš, izložen je opasnostima. Čuvaj ga suzdržavanjem od srdžbe, do te mjere da se počneš brinuti za onoga ko ti učini nasilje. Bratimljenje čuvaj i zadovoljstvom, do te mjere da ne uvećavaš svoje vrijednosti niti mahane svoga brata.“

U tragove, znakove, istinoljubivosti, iskrenosti i potpune dosljednosti spada i da budeš u velikoj žalosti uslijed rastanka, i da bježiš od uzroka koji dovode do rastajanja, kako je rečeno:

Shvatih da nevolje što postoje,

što ih vrijeme nudi, da od njih baš svaka,

osim rastanka s osobama koje se vole,

nije ništa drugo, već nedaća lahka.

Ibn Ujejne koji je ispjevao ove stihove rekao je: „Bio sam s tim ljudima. Rastah se od njih prije trideset godina, a tuga za njima još je prisutna u mome srcu.“

U dosljednost spada i da čovjek ne sluša pretjerivanja koja ljudi pričaju o njegovom iskrenom prijatelju. Naročito onoga ko prvo kaže da voli svoga prijatelja, kako ne bi bio optužen, a potom počne govoriti suprotno tome i počne prenositi stvari koje prljaju srce. Ovo je jedna od najistančanijih lukavština koje unose razdor. Ko se od ove stvari ne sačuva, ljubav mu neće biti trajna.

Neko je rekao jednome mudracu: „Dođoh isprositi tvoju ljubav.“ Mudrac odgovori: „Ako joj ponudiš tri mehra (vjenčana dara), dobit ćeš je.“ Osoba upita: „Koja su to tri mehra?“ Mudrac reče: „Da ne slušaš svakakve priče, da mi se ne protiviš u ispravnoj stvari, i da lahkoumno ne postupiš.“

Pod dosljednost potpada i to da ne prijateljuješ s neprijateljem svoga iskrenoga prijatelja. Hazreti eš-Šafi kaže: „Kada tvoj iskreni prijatelj posluša tvoga neprijatelja, i sam se pridružio neprijateljstvu.“

Izvor: Ebu Hamid el-Gazali, Oživljavanje vjerskih znanosti, knjiga 3, (prijevod djela: grupa prevodilaca), Bookline d.o.o., Sarajevo, 2005, str. 581-586.