Dova koja se uslišava

Allahov Poslanik, a.s., rekao je:

Molite Allaha i budite sigurni da će vam to uslišati i znajte da On ne prihvata dovu od nemarnog i bezbožnog srca.[1]

Savjeti i upute:

Dova je vjernikovo oružje. On se obraća svome Gospodaru ponizno moleći Ga skrušenim srcem, a On mu, Svojom milošću, uslišava njegove potrebe i ispunjava njegova očekivanja.

U drugoj predaji ovog hadisa veli se da je Allahov Poslanik, a.s., rekao:

Srca su poput zdjela raznih veličina. Neka su šira od drugih. Ako molite Allaha, dž.š., o ljudi, molite Ga uvjereni da će vam se odazvati, jer se On ne odaziva robu koji Ga moli nemarnog srca.[2]

Onaj ko je lijen kada je u pitanju dova i potcijeni njenu važnost, sasvim je sigurno na velikom gubitku, jer je zanemario oslanjanje na Jakog, Moćnog, Pomagača, dž.š. Allah, dž.š., nam naređuje da Ga molimo, a uslišanje je obećao.

Uzvišeni kaže:

Gospodar vaš je rekao: „Pozovite Me i zamolite, Ja ću vam se odazvati!“ Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.[3]

Zbog toga je Allahov Poslanik, a.s., rekao: „Dova je ibadet.“[4] Također je rekao: „Najslabiji je onaj koji ne može dovu uputiti.“[5]

Da li je čovjek, koji je ovisan o Svevišnjem, nemoćan da podigne ruke ponizan i skrušen i zamoli Ga?! Kako mu to može biti teško kada zna da je dovu lahko učiniti?! Iskreno upućena dova otvara vrata odzivu i Uzvišeni i Mudri će mu uslišati molbu ili će od njega otklonuti zlo u toj mjeri ili će mu, pak, nagradu za to sačuvati za Sudnji dan. Sve to ako ispuni preduvjete vezane za dovu, a najvažniji je da molimo Allaha skrušenog srca.

Ubade ibn es-Samit, r.a., veli da je Allahov Poslanik, a.s., rekao:

Nema čovjeka na Zemlji koji Allahu uputi dovu, a da mu On to neće uslišati ili otkloniti od njega zlo u toj mjeri. Uvjet za to jeste da ne traži grijeh ili prekid rodbinske veze.  Na to neki čovjek reče: „Onda ćemo Mu se više obraćati“, a Poslanik, a.s., mu odgovori: „Allah može dati još više.“ U drugoj predaji stoji: „… ili će mu nagradu za to odgoditi (za Sudnji dan).“[6]

Riječi „Allah može dati još više“ znače: On daje i uslišava više nego što tražite i Njegova dobrota je neizmjerna. Allahovo davanje je višestruko, kao i Njegova milost i dobročinstvo prema robovima i to ako Mu se budu pokoravali i skrušeno približavali dovom.

Zar ima nešto ružnije od navike da čovjek traži od ljudi i ponižava se pred njima a pri tome zaboravlja na Allaha Uzvišenog?!

Imam Ibn Redžeb el-Hanbeli, Allah mu se smilovao, veli: „U traženju od Stvoritelja i upućivanju dove očitava se ibadet, jer na taj način pokazujemo da smo ovisni o Njemu i priznajemo da On ljudima ispunjava potrebe. Međutim, ako tražimo od stvorenog, činimo sebi nasilje, jer je on i sam nemoćan da sebi pomogne i štetu od sebe otkloni, pa kako će onda drugom pomoći?!“

Stoga, kako se može tražiti od siromašnog i nemoćnog, a zanemariti Bogatog i Svemoćnog? Doista je to veoma čudno.

Allah, dž.š., se raduje kada Mu neko nešto traži i ljuti se kada Mu rob ne upućuje dovu, jer želi da Mu se robovi obraćaju, traže od Njega, mole Ga i ovise o Njemu, a posebno voli kada čovjek ustraje u molbi, dok to ljudi ne podnose jer su siromašni i nemoćni.

Ibn es-Semmak veli: „Ne traži od onoga ko bježi od tebe, već traži od Onoga Koji ti je naredio da Ga moliš.“

Ebu el-Atahije je rekao:

Allah se ljuti ako od Njega ne tražiš,

dok se čovjek ljuti ako mu se obratiš.

 

Zato, uputi molbu Allahu, jer

nas Njegova dobrota okružuje.

U bilo koje vrijeme da Mu se čovjek obrati, On čuje, blizu je i odazvat će se. Između njih nema zastora niti vratara, dok se čovjek ogradi vratima na razne načine i najčešće je veoma teško stići do njega. Jednom prilikom je neki čovjek zamolio drugog pobožnog roba da se zalaže za njega kod trećeg, pa mu je pobožni rekao: „Ako imam otvorena vrata, ja nikad ne kucam na zatvorena.“

Neki je čovjek zamolio Sabita el-Bunanija da mu pomogne kod nekog suca (kadije) u vezi s nekom potrebom, pa je ovaj krenuo s njim. Svaki put kada bi prošli pored neke džamije, on bi se svratio klanjao i upućivao dovu. Kada je stigao do kadije, on već bijaše otišao zbog čega ga je dotični stao koriti, a Sabit mu na to odgovori: „Pa ja se sve vrijeme zauzimam za tebe!“, te je Allah ispunio onome njegovu potrebu bez kadije.[7]

Pjesnik je rekao:

Kada mi je teško, Allahu učim dovu,

tada mi dođe olakšica.

 

Pri pomisli da je sve zatvoreno,

dovom Allahu nađe se i izlaz.[8]

Ljudi danas zapostavljaju dovu, jer su im srca nemarna, a duše vezane za nešto mimo Allaha i zbog toga je rijetko ko skrušen u dovi. Ako neko i podigne ruke i zamoli, ne osjeća slast dove niti je svjestan da doziva Gospodara, pa se tako dova svede na riječi koje jezikom izgovara bez skrušenosti. Međutim, da se bori sa sobom, da se kaja za počinjenje grijehe, uvidio bi plod toga u svome mehkom srcu i trezvenosti. Dova i zikr od takve osobe su popraćeni skrušenošću i suzama i na taj način on hrani svoju dušu i liječi se od raznih bolesti i briga.

A kada te robovi Moji za Mene upitaju, Ja sam, sigurno, blizu: odazivam se molbi molitelja kad Me zamoli. Zato, neka oni pozivu Mome udovolje i neka vjeruju u Mene da bi bili na Pravom putu.[9]

 

 

Izvor: Enes Ahmed Kerzun, Biseri Vjerovjesnikovih uputa, priručnik za četvrti razred medrese, Rijaset IZ u BiH, El-Kalem, Sarajevo, 1433/2012., str. 70-73.