Autor: hfz. Mahmud Traljić
Jedan od inicijatora za pokretanje Anala Gazi Husrev-begove biblioteke, njihov prvi glavni i odgovorni kao i skoro redovan suradnik, dr. Muhamed Hadžijahić, naučni savjetnik u mirovini, umro je u Sarajevu 21. juna 1986. godine. Muhamed Hadžijahić rođen je u Sarajevu 6. februara 1918. godine. Sin je hadži hafiza Džemaluddina, a unuk hadži hafiza Muhammeda, istaknutih karija, koji su stekli velike zasluga za pravilno učenje Kur'ana u Bosni i Hercegovini. Inače Hadžijahići su porijeklom iz Gornjeg Vakufa i vuku lozu od poznatog hadži Mustafe Muhlisije, pjesnika na orijentalnim jezicima i kadije po struci.
Osnovno i srednje obrazovanje (mekteb, osnovna škola i gimnazija – klasični smjer) Muhamed je stekao u Sarajevu. Pravni fakultet završio je na Sveučilištu u Zagrebu. Na istom fakultetu je i doktorirao. Službovao je u Sarajevu, Zagrebu, Raši (Istra), Mostaru, Gradačcu i opet u Sarajevu. U mirovinu je otišao u svojstvu naučnog savjetnika na položaju sekretara Komisije za historiju Bosne i Hercegovine pri Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dugi niz godina bio je vanjski suradnik Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu. Rezultat suradnje na ovom institutu su nekolike studije, odnosno istraživački projekti, koje je izradio sam ili u suradnji s drugim.
Još kao učenik nižih razreda gimnazije Muhamed se počeo javljati u Novom beharu, muslimanskom porodičnom listu, koji je izlazio u Sarajevu od 1927. do 1945. godine (članci „Šećer Salihaga u narodnoj pjesmi“, „Ibrahim bajraktar Pinjo,“ „Đerlez Alija u priči“, Novi behar, god. VI/1932-1933, brojevi 17, 23 i 24). Od tada, pa do smrti, slobodno se može reći, da Muhamed nije ispuštao pera iz ruku, a to je skoro jedan ljudski vijek. Kroz to vrijeme Hadžijahić je napisao nekoliko stotina članaka, rasprava i studija. Popis njegovih objavljenih radova iznosit će sigurno nekoliko stotina. A lepeza njegovih interesiranja bila je veoma široka i raznolika. Osim toga, bio je pokretač mnogih akcija na polju kulturnog, prosvjetnog i znanstvenog života muslimana Bosne i Hercegovine. Spomenut ćemo neke od tih akcija.
Bio je inicijator osnivanja Sociološke sekcije pri Glavnom odboru Muslimanskog kulturnog društva Narodna uzdanica, koji je imao za cilj proučavanje života i rada muslimana Bosne i Hercegovine. Početak II svjetskog rata omeo je ovu veoma korisnu akciju.
Hroniku, odnosno Našu hroniku, u listu El-Hidaje pokrenuo je također Muhamed. Hronika je izlazila od novembra 1939. do oktobra 1942. godine. Hadžijahić je u Hronici sudjelovao do polovine 1941. Uz njeg’ i kasnije, Hroniku je vodio Mahmud Traljić. Kao nastavak Hronike smatra se rubrika „Osvrti i biljeske“ (El-Hidaje, god, VII/1943-44, br. 1-2 i br. 9-10).
Kada je zagrebački Hrvatski dnevnik 1938. godine počeo donositi u svome nedeljnom prilogu i članke o muslimanima Bosne i Hercegovine i Muhamed se uključio u tu akciju i u nedeljnim brojevima i bajramskim prilozima objavio više zapaženih priloga.
U kalendaru Narodna uzdanica za 1944. godinu Hadžijahić je objavio članak „Znanstveno obrađivanje naše muslimanske problematike“. U članku se u 12 tačaka (bezidejnost, bogumilstvo i islamizacija Bosne i Hercegovine, nestanak esnafskih uredaba i prelaz u kapitalističku privredu, narodnosne značajke, problem muslimana izvan tzv. daru-l-islama, iseljavanje bosanskohercegovačkih muslimana u Tursku, veze bh. muslimana s islamskim svijetom u prošlosti, ratna i vojna povijest muslimana, muslimanske slavenske skupine na Balkanu, socijologija islama) navode pitanja, koja prema Hadžijahiću, čekaju znanstveno obradu. Neka od tih pitanja su i do danas neobrađena i nerasvijetljena.
U Glasniku Vrhovnog islamskog starješinstva u godinama 1971–1974. redovno je izlazila rubrika „Kulturni i društveni pregled“. U toj rubrici objavljeno je 119 priloga, koji bi, sakupljeni zajedno, iznosili kao cijela knjiga. Ovu rubriku je od početka do kraja vodio sam Hadžijahić.
Izradio je i jedan elaborat o Muzeju Islamske zajednice. Još kao student bio je uključen u akciju za pripremanje izložbe religiozne umjetnosti, koja se mislila održati u razdoblju od 1939. do 1941. godine. Na toj izložbi trebala je biti zastupljena i islamska i bogumilska umjetnost. Za taj dio izložbe bio je obrazovan Odbor, koji se imao pobrinuti za sakupljanje potrebnih eksponata. Odbor su sačinjavali Hamdija Kreševljaković, Vejsil Ćurčić, Derviš M. Korkut, hadži Mehmed Handžić i kao najmlađi Muhamed Hadžijahić. Odbor je napravio i spisak predmeta, koji dolaze u obzir za ovu izložbu. Spisak je sačuvao Muhamed i godine 1977. objavio ga u Takvimu za tu godinu (str. 79-91). To je uradio da bi pokazao, šta se i prije 50 godina smatralo važnim za jednu ovakvu postavku. Sve to bio bi materijal za budući Muzej Islamske vjerske zajednice kod nas.
Pri osnovanju i otvaranju Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu, Hadžijahiću je ponuđeno da izradi program za predmet Civilizacija i kultura muslimana na Balkanu. On se rado odazvao i izradio taj dio programa. U povodu otvaranja Islamskog teološkog fakulteta, napisao je, uz suradnju Nijaza Šukrića i Mahmuda Traljića, monografiju Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini (Sarajevo, 1977, str. 168+2). Knjigu je izdao Starješinstvo IZ za BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Za potrebe Starješinstva IZ za BiH, Hrvatsku i Sloveniju prikupio je blizu 60.000 jedinca koje su trebale poslužiti Službi informacija i dokumentacije, što je bilo u planu da se oformi pri tome Starješinstvu. Materijal može poslužiti i svima, koje interesira problematika islama i muslimana na ovim prostorima, bilo u prošlosti ili danas. Šteta je velika da se prekinulo sa daljnjim prikupljanjem odgovarajućih materijala. Kao vanjski suradnik Instituta za društvena istraživanja Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, Hadžijahić je izradio eleborate: Etnogeneza bosanskih Muslimana (Sarajevo, 1973, str. 164); Predislamski elementi u kulturi bosanskih Muslimana (Sarajevo, 1973, str. 181). U elaboratu Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pregledu nacionalnog opredjeljenja – Studijski izvještaj (Sarajevo, 1970, str. 349) od 12 poglavlja Hadžijahić je sam napisao njih 9, a jedno u zajednici sa Atifom Purivatrom (Uvodne napomene, Srpske tendencije u nacionalnom razvoju Muslimana, Hrvatske tendencije u nacionalnom razvoju Muslimana, Motivisanost kod nacionalnog opredjeljenja Muslimana u sprskom, odnosno hrvatskom smislu, Vjerski faktor u nacionalnoj identifikaciji kod nas, Determinante etničke posebnosti Muslimana, Pokušaji nacionalne afirmacije bošnjaštva, Tendencije nacionalnog opredjeljenja Muslimana u poslijeratnoj konstelaciji). Poglavlje „Priroda i karakter nacionalnog osjećaja Muslimana“ Muhamed je napisao u zajednici sa Atifom Purivatrom. Oni su zajednički izradili i „Građu za bibliografiju o nacionalnoj problematici bosanskih Muslimana“ (Prilog studijskom projektu „Međunacionalni odnosi u Jugoslaviji i problemi federalizma“ Instituta društvenih nauka u Beogradu). Prilog za bibliografiju… izrađen je 1971. godine, a sadrži 1034 bibliografske jedinice sa potrebnim registrima i uvodnim napomenama.
Neka od poglavlja iz eleborata Stav Muslimana Bosne i Hercegovine u pogledu nacionalnog opredjeljenja Hadžijahić je kasnije u potpunosti ili unekoliko prerađene donio i u svojoj knjizi Od tradicije do identiteta (Sarajevo, 1974, str. 262 + 2), što ju je izdala „Svjetlost“, izdavačko preduzeće iz Sarajeva.
Muhamed Hadžijahić sudjelovao je i na brojnim naučnim skupovima (simpoziji) te redovno podnosio i referate. Na Prvom kongresu za historiju zdravstvene kulture Jugoslavije održao je referat „Carska naredba od 1838. godine protiv umjetnog pobačaja, njena primjena u Bosni i njeni idejni izvori“, na simpozijumu Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura referat „Prilog Skarićevoj hipotezi o porijeklu stećaka“, na naučnom skupu u Drvaru od 1941. godine održao je referat „Muslimanske rezolucije iz 1941. godine“; na naučnom skupu Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja referat „Neposredni zadaci u izučavanju naših alhamijado tekstova“; na konferenciji Conferenza internazionale sulle minoranze (Trst) referat „Ideja koegzistencije u historiji naroda Bosne i Hercegovine“; na simpozijumu Institucija vakufa i njena uloga u vjerskom i kulturnom životu muslimana i Institucije Gazi Husrev-begova vakufa referat „Uloga i značaj Gazi Husrev-bega i njegova vakufa“.
U referatu o neposrednim zadacima u izučavanju Alhamijado tekstova ukazao je na nekoliko momenata, koje treba imati u vidu da bi se ovi tekstovi mogli kako treba proučavati i znanstveno valorizirati. U referatu o značaju i ulozi Gazi Husrev-begove ličnosti istakao je da „Veličina Gazi Husrev-bega nije u tome što je bio ratnik, već u tome što je naš najveći ktitor i začetnik mnogih ustanova kulturnog, humanitarnog i ekomonskog značaja. To je ono što mu daje trajnu vrijednost, čime je zadužio Sarajevo i bosanske muslimane, pa i druge narode Bosne i Hercegovine i što i danas izaziva respekt i divljenje prema njegovoj osobi“.
Uskoro, kako se Hadžijahić počeo javljati svojim radovima u Novom beharu, Muslimanska nakladna knjižara hadži Ahmeda Kujundžića u Sarajevu izdala je knjižicu Narodne pjesme o Đerzelez Aliji (Sarajevo, 1934, str. 48). Knjižicu je uredio i predgovor napisao Muhamed. O narodnim pjesmama muslimana Bosne i Hercegovine Hadžijahić je napisao i objavio još nekoliko članaka: „Građa za povijest narodne poezije muslimana iz Bosne i Hercegovine u XVI, XVII i XVIII stoljeću“ (Novi behar, god. VIII/1934-35); „Najstariji glasovi o muslimanskoj narodnoj pjesmi u Herceg-Bosni“ (Narodna uzdanica, kalendar za 1934. god.); „Narodni pjevači na dvorovima bosanskohercegovačke aristokracije“ (Narodna uzdanica, kalendar za 1935. god.); „Pjesme Umihane Čuvidine i narodna pjesma“ (Narodna uzdanica, kalendar za 1936. god.). Inače, Hadžijahić je sakupljao i narodnu predaju i obilno je koristio u svojim radovima. Tako je nastao i njegov rad „Sarajevske džamije u narodnoj predaji“ (Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, 1936. i 1939.). To je učinio i u radu „Badžijanije u Sarajevu i Bosni“ (Anali Gazi Husrev-begove biblioteke, knj. VII-VIII, 1982). Velika je šteta da nije dogotovio veliki rad o zijaretgahima u Sarajevu i Bosni i Hercegovini, jer je i o tome sabrao i historijsku građu i narodnu predaju. U vezi s time, proputovao je dobar dio naših krajeva.
Skoro svoj cijeli radni vijek Hadžijahić se interesirao o alhamijado književnosti kod nas. O tome je napisao više radova, a pomogao i drugim, koji su tu oblast proučavali. Još 1934. godine objavio je članak „Muslimanski pjesnik Razi“ (Mladost, god. XII, br. 5). Od tada pa nadalje objavio je više od deset radova iz ove oblasti: „O jednoj pjesmi šejh Sejjid Vehab Ilhamije“ (Novi behar, god. VIII, br. 16); „Ljubavna poezija muslimanskih pjesnika iz Bosne u prošlim stoljećima na hrvatskom jeziku“ (Muslimanska svijest, god. I/1936, br. 32); „Preporoditelj Hercegovine Omer-ef. Humo i njegove hrvatske pjesme (Muslimanska svijest, god. I/1938, str. 16); „Hasan Kaimija i njegovo turbe na Kuli u Zvorniku“, Zvornik, 1966, str. 8; „Neposredni zadaci u izučavanju naših alhamijado tekstova“; „Književnost Bosne i Hercegovine u svijetlu dosadašnjih istraživanja“, Sarajevo, 1978, str. 41-52).
U Bosanskohercegovačkoj književnoj hrestomatiji, knjiga I: Starija književnost, Hadžijahić je uradio dio o Muslimanskoj književnoj tradiciji, gdje je uz dobar predgovor na blizu trideset strana donio i primjere alhamijado tekstova bosanskohercegovačkih muslimana (str. 233-259). O ovoj književnosti Muhamed je pisao i u Hrvatskoj enciklopediji kao i u Enciklopediji Jugoslavije.
O Hamzevijama i hamzevijskom pokretu u Bosni, Hadžijahić je, iako ne jedini, najviše pisao. U Prilozima za orijentalnu filologiju (POF) objavio je tri rada o Hamzevijama („Hamzevije u svjetlu poslanica užičkog šejha“, knj. III-IV, 1952-53, „Udio Hamzevija u atentatu na Mehmed-pašu Sokolovića“, knj. V, 1954-55, „Tekija kod Zvornika – postojbina bosanskih Hamzevija?“, knj. X-XI, 1960-61, „O progonu Hamzevija u Bosni 1573. godine“ (napisan u zajednici sa A. Handžićem), knj. XX-XXI, 1970). O istoj temi je i rad „Hamzevijska sekta i njen osnivač Hamza baba“, objavljen u časopisu Život, god. XXV/1976, br. 1. Na Hadžijahićev nagovor i Ibrahim Mehinagić napisao je i objavio rad „Četiri neobjavljena izvora o Hamzevijama iz sredine XVI vijeka“ (Prilozi za orijentalnu filologiju, knj. XVIII-XIX, 1968-69).
Pitanju bogumila, odnosno Bosanske crkve i islamizacije Bosne i Hercegovine, Hadžijahić je posvećivao veliku pažnju, o tome pisao i često se toj temi vraćao. Iz te oblasti objavio je više radova. Tako npr. „O jednom ranije poznatom domaćem vrelu za proučavanje Crkve bosanske“ (Prilozi Instituta za istoriju, X-2, 1974); „Ćirilo-Metodijevske tradicije Crkve bosanske“ (Nova et vitera, XXXV, – 1985); „Zemljišni posjedi Crkve bosanske“ (Historijski zbornik, XXV-XXVI, 1972-73); „O nestajanju Crkve bosanske“ (Pregled, 1975, br. 11-12); „Die Anfange der nationalen Entwicklung in Bosnien und in der Herzegowina“ (Südost Forshungen, Munchen, Band XXI. 1962); „Udio žene u islamizaciji Bosne i Hercegovine“ (Narodna uzdanica, kalendar za vetera, XXIX-I, 1979); „Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini“ (Prilozi za orijentalnu filologiju, knj. XXVIII-XXIX, 1978-79); „O vezama islamiziranih bogumila sa hrvatskim i slovenskim protestantima“ (Historijski zbornik, XXIX-XXX, 1976-1977); „Kaimija i bogumili“ (Život, god. II, br. 4); „Još jedno bogumilsko-islamsko kultno mjesto“ (Glasnik VIS-a, god. XLIV, 1981, br. 3).
Pored pitanja bogumila, odnosno Crkve bosanske, Hadžijahić je intenzivno proučavao i pitanja uopće iz historije srednjeg vijeka Bosne i Hercegovine. Nastojao je u svojim radovima osvijetliti brojna zamagljena ili krivo interpretirana pitanja tog perioda naše prošlosti. Iako teško bolestan, skoro pred samu smrt završio je djelo Novi pogledi na historiju Bosne IX i X stoljeća. Iz ovog domena objavio je više radova: „O nekim lokalitetima iz povelje Bele IV od 20. jula 1244. godine“ (Radovi Akademije nauka BiH, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 12, 1969); i „Tihomir iz Hronike popa Dukljanina – historijska ličnost?“ (Godišnjak Društva istoričara BiH, XVII, 1966-1967); „Pitanje vjerodostojnosti sabora na Duvanjskom polju“ (Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, knj. 6, 1970); „Das Regnum Sclavorum als historische Quelle und als territoriales Substrat“ (Südost Forschungen, Band XLII, 1983); „Pitanje raspostranjenosti Metodove nadbiskupije južno od Save“ (Croatica Charistiana Periodica, god. IX, 1985, br. 15).
I na polju bibliografije Hadžijahić se uspješno ogledao. Još kao student objavio je „Bibliografiju za proučavanje pravne povijesti Bosne i Hercegovine“ (Mjesečnik Hrvatskog pravničkog društva, god. LXVII 1941, br. 6-8). Njegove „Bibliografske bilješke o prijevodima Kur'ana kod nas“ (Bibliotekarstvo, god. XIII, 1967, br. 3) predstavlja do sad najpregledniji prikaz prijevoda Kur'ana u južnoslavenskim zemljama. Ko god bude dublje proučavao ovu problematiku, Hadžijahićev rad će mu biti osnova i glavno polazište. Za potrebe Komisije za izradu istorije Bosne i Hercegovine, Muhamed je izradio elaborat „Bibliografska građa za proučavanje historije naroda Bosne i Hercegovine srednjovjekovnog i turskog perioda“. Građa obuhvata 5926 bibliografskih jedinica, potrebne registre i uvodne napomene. Materijal je umnožen ravnom štampom i ima napomenu da je materijal za internu upotrebu.
Proučavajući našu alhamijado književnost i prateći šta drugi o njoj pišu, izradio je „Osvrt na dosadašnje objavljene tekstove i istraživanja iz problematike alhamijado književnosti“. Rad obuhvata 166 jedinica zaključno sa godinom 1975-om. S obzirom da je materijal potpuno sređen, trebalo bi ga dopuniti sa objavljenim radovima od 1976. do danas i on bi se mogao odmah objaviti.
Muhamed je napisao i veći broj prikaza i osvrta na novoizašle knjige i brošure. Bio je suradnik Hrvatske enciklopedije kao i Enciklopedije Jugoslavije. Nekoliko godina bio je suradnik i u Bulletinu scientifique – biltenu akademija nauka i umjetnosti u Jugoslaviji. Nije izbjegavao ni suradnju sa drugima. Tako je pisao zajednički sa Teufikom Imamovićem („Gradačac i okolina – Nacrt za monografiju“, Gradačac, 1960, Narodni univerzitet, strana 101+1), Atifom Purivatrom (ranije spomenuto), Osmanom Asafom Sokolovićem („Prvi pokušaji štampanja radova bosanskih muslimana“, Bibliotekarstvo, IX 1963, br. 4), Mehmedom Mujezinovićem („Uloga džamije Mehmed-bega Stočanina u formiranju Gornjeg Vakufa“, Gornji Vakuf, Odbor Islamske zajednice, 1971, strana 48), Ademom Handžićem (ranije spomenuto) i Hifzijom Suljkićem („Pećina u brateljevićima kod Kladnja kao mjesto“, Glasnik VIS-a, XLII 1979, br. 5). Recenzirao je pojedine naučne radove i inače pomagao svima koji su se za pomoć njemu obraćali. Svoje radove je u većini slučajeva potpisivao svojim punim imenom i prezimenom. Međutim, neke je objavio samo sa inicijalima M. Hj. ili pak pod pseudonimima Muhlisi zade, A. Kopčić i Muhamed Džemaludinović.
Hadžijahić je mnogo doprinio proučavanju i osvjetljavanju kulturnih, prosvjetnih i ekonomskih prilika Bosne i Hercegovine, posebno muslimana i njihove prošlosti. O svemu tome je napisao veliki broj članaka, studija i rasprava. Ko bude proučavao i ocjenjivao njegov rad i doprinos u proučavanju navedenih pitanja, moraće pregledati veliki broj novina, časopisa, godišnjaka i zbornika (preko 30), u kojima je Muhamed surađivao i objavljivao svoje radove.
(Prvi put objavljeno u: Anali GHB, knjiga XIII-XIV, 1987, str. 251-256)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 98-109.