Društveni odgoj

---

Budući da je svaki čovjek, pa tako i dijete, društveno biće, posebnu pažnju treba obratiti na to kako dijete uključiti u društvo. Roditelj treba naći način kako da to uspješno učini već kada dijete počne spoznavati svijet u kojem živi. Roditelji su dužni da djetetu pruže priliku za druženje i komuniciranje sa drugima. U tome su, svakako, najbolji uzori Allahov Poslanik, s.a.v.s., i prva generacija muslimana, koji su svoju djecu od samih početaka uključivali u društveni život, dajući im priliku za dokazivanje i stjecanje osjećaja odgovornosti.

Poslanik islama, s.a.v.s., podsticao je na druženje djece sa starijima, kako bi saznavali i stjecali dragocjena iskustva.

Prva generacija muslimana to je ozbiljno shvatila. Ilustrativan je primjer Omerovog, r.a., sina Abdullaha, koji je redovno posjećivao džamiju i skupove starijih, iako je tada imao samo pet godina. Jednom prilikom, kako bilježe Buhari i Muslim, prisustvovao je Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., predavanju u kojem je on upitao ashabe: „Ima jedno stablo čiji listovi ne opadaju, a slično je muslimanu. Koje je to stablo?“ Ljudi su pomišljali na pustinjska stabla, a Abdullah kaže: „Palo mi je na pamet da je to palma. Htio sam to spomenuti, međutim, vidio sam tu starije ashabe, pa sam se ustegnuo od odgovora.“ Nakon šutnje, Vjerovjesnik, s.a.v.s., je rekao: „To je palma.“ „Spomenuo sam to svome ocu“, veli Abdullah, „na što mi je on rekao: – Da si rekao ‘palma’, volio sam nego to i to!“[1]

U Mudžahidovoj predaji, pored ostalog, stoji: „Htio sam da kažem, ali sam se ustručavao zato što sam bio najmlađi od prisutnih!“ A u Nafi'ovoj predaji stoji: „Primjetio sam Ebu Bekra i oca, koji ne progovaraju, pa sam se i ja ustručavao nešto reći.“ U Ibn Hibbanovoj predaji stoji da je Omer, r.a., kada je saznao da je njegov sin znao odgovor na to pitanje, rekao: „Da si odgovorio, volio sam to nego čitavo krdo najboljij deva!“[2]

Pogledajte pronicljivost Omerovog sina Abdullaha, r.a., koji sa pet godina dobro razlučuje kada i gdje treba šta reći. Uočavate li njegove intelektualne kvalitete već u toj dobi, ali i vanredni osjećaj za kulturu ponašanja u društvu?! To je, između ostalog, posljedica uključivanja djeteta u život zajednice, nakon prethodne pripreme u roditeljskom domu.

Miješanje djece sa starijima, kao i miješanje muške i ženske djece omogućava da se već od malih nogu djeca upoznaju i da se tako pripremaju za brak koji ih čeka. Već kao djeca uočavaju međusobne kvalitete, a roditelji, imajući priliku komunicirati s tom djecom, primjećuju njihove posebnosti i preporučuju, kada njihova djeca porastu, vjenčanje s osobama koje imaju te kvalitete, što će uveliko doprinijeti stabilnosti budućeg braka i njegovoj harmoniji. Tako Abdu-r-Rezzak prenosi predaju Omera, r.a., koji je podsticao na međusobno viđanje male djece, kako bi se djeca upoznala i kako bi se želja za brakom, u takvim slučajevima, razvila već u djetinjstvu.[3]

Vjerovjesnik, s.a.v.s., često je djecu slao drugima zbog neke potrebe. To nije sigurno činio zbog same potrebe, nego, očito je, i zbog samog oslobađanja djece u komuniciranju s drugima, stjecanje osjećaja odgovornosti i, nadasve, ukazivanje povjerenja djetetu. Sve to utječe na pravilan razvoj, osamostaljivanje djeteta i omogućava da dijete stekne potrebnu sigurnost u sebe i svoje kvalitete.

Brojni su hadisi Allahovog Poslanika, s.a.v.s., spomenuti u različitim hadiskim zbirkama koji govore o potrebi uključivanja djece u društveni život. Iščitavajući hadiske zbirke dolazimo do brojnih saznanja o Poslanikovom, s.a.v.s., nazivanju selama djeci i podsticanju djece na nazivanje selama, kako bi se i na taj način djeca osjećala ravnopravnim u društvu starijih.

Ako se prisjetimo njegove posjete bolesnoj djeci, razumijemo da im je htio dati do znanja da su i oni važni činioci društva i da predstavljaju dio sveukupnog društvenog sistema, što im je davalo puninu i sigurnost u same sebe.

 

Izvor: Šefik Kurdić, Kultura ponašanja prema djeci, roditeljima i rodbini, Islamska pedagoška akademija u Zenici, Zenica, 2004, str. 41-43.