Veoma značajna stvar koju bi svi, a posebno mladi, trebali imati na umu jeste to da ljepota čovjeka u očima islamskih predvodnika i bogougodnika nije isključivo u njegovoj prirodnoj ljepoti i vještačkom uljepšavanju, nego da su duhovna i moralna ljepota najvažniji stubovi ljepote čovjeka. Drugim riječima, potpunu i savršenu ljepotu čovjek će posjedovati onda kada njegovo tijelo i njegova duša, to jest i tjelesni i duhovni lik, budu lijepi.
Prirodna ljepota i vještačko uljepšavanje ukrašavaju vanjštinu čovjeka, ali znanje i lijep moral, kao najuzvišeniji i najsjajniji ukras koji pripada isključivo čovjeku, poklanjaju mu duhovnu ljepotu.
Iako izvanjska, tjelesna ljepota i uljepšavanje čine čovjeka omiljenim i voljenim u očima ljudi, ipak je najbolja ona ljepota koja je dostojna čovjeka kao uzvišenog bića, koja mu poklanja istinsko savršenstvo i istinsku veličinu, a to je ljepota znanja, lijepog morala i pohvalnih osobina ljudskog karaktera.
Ali, mir neka je na njega, rekao je:
Prednost čovjeka je u njegovom razumu, a ljepota njegova je u njegovoj čestitosti.[1]
Prenosi se da je Ali, mir neka je na njega, također rekao:
Ukras znanja za čovjeka je ljepota koja se ne može skriti i rod kojemu se ne može napakostiti.[2]
Imam Ebu Muhammed Askeri, mir neka je na njega, je rekao:
Ljepota lica je ukras vanjštine čovjeka, a ljepota razuma je ljepota njegove nutrine.[3]
U islamskim predajama, kao i u dovama, veoma se često riječ ljepota ponavlja u značenju svojstva Uzvišenog Boga. Božije evlije su dozivali Boga njegovim lijepim svojstvima.
Prenosi se da je Imam Sadik, mir neka je na njega, rekao:
Zapovjednik pravovjernih (Ali, mir neka je na njega) je rekao: „Bog je lijep i voli ljepotu, a voli i da vidi tragove svojih blagodati na svom robu.“[4]
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Mladi, razum i osjećanja, svezak 1, Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 34, preveo s perzijskog: Nihad Čamdžić