Govor ptica
Jedna od značajki šejh ‘Attarove poezije jeste preferiranje mistične ljubavi (‘ešq) nad asketizmom (zohd). Za šejha je ljubav žestoka emocionalna snaga obilata začudnim unutrašnjim stanjima (ahwal) i neizrecivim tajnama (asrar); snaga koja je jedina moćna da duhovnoga putnika (salek) povede stazom sjedinjenja sa vječno živim Ljubljenim (Ma'šuq). Po mišljenju šejha, suhoparni asketizam lišen uzavrelih ljubavnih emocija pokazuje do koje mjere pobožnjak –asketa (zahed) poklanja pažnju stvorenjima i vlastitom spokoju i ugodnosti. Asketa bježi od lošeg glasa koji ga može pratiti na putu mistične ljubavi (‘ešk), opredjeljujući se za ugled i dobar glas među ljudima, jer još nije potrgao odoru vlastitog ega, niti proživio duhovno iskustvo iščeznuća (fana) i sjedinjenja (wosul) stoga što je upravo njegova težnja za ugledom znak obuzetosti vlastitim jastvom i odsustva žrtvovanja u ime ljubavi. Dakle, ljubav i prezir u nužnoj su sprezi. Ne može se biti istinskim zaljubljenikom (‘ašeq), a istovremeno ne biti izložen prebacivanju, prijeziru i čak zgražavanju stvorenja. Asketa je pobožni sufija koji je pokidao veze sa svijetom, ali nije iskusio zbilju ljubavi koja bi strgala zastor koji ga dijeli od Boga. U šejh ‘Attarovom osobenom poimanju ljubavi, ljubav i bol se uzajamno prožimaju. Iako su svi atomi svijeta prožeti bolom, ona svoju zbiljsku uprisutnjenost pronalazi u čovjekovom duhu, podstičući ga da se otisne na stazu mistične ljubavi. Njena očitovanja su različita: bol vjere, bol ljubavi, bol traganja…, kratko rečeno bol odvojenosti od Ljubljenog. Bol se ne stječe duhovnim pregnućima, ona izvire iz dubina čovjekova bića, i sve dok čovjek u srcu ne oćuti žestinu boli, neće postići duhovno pročišćenje. Stoga je za šejha bol istovremeno i lijek koji pomaže čovjeku da nadiđe vlastiti ego i pronađe put do vlastitiog samoozbiljenja, što potvrđuju ove njegove riječi: „Ovo je predaja o stanjima i izrekama ljudi bola, onih koji duhovne slabiće čine odvažnim istinskim ljudima, istinske ljude čine duhovnim lavovima, duhovne lavove čine jedinstvenim odabranicima, a odabranike očitovanjima bola. (TE:71)
Šejh ‘Attar dosegnuo je razinu istinskog arifa. Svaka mesnevija predstavlja šejhovo duhovno iskustvo proživljeno na različitim postajama sejri suluka. Tako prva mesnevija Ilahinama (Knjiga o Božanskom) obrađuje razinu šer'ata, dok druga Esrarnama (Knjigu tajni) predstavlja stupanje na stazu tarikata. Dakle, kada šejh ‘Attar piše Esrarnamu, on je u stanju svojevrsne duhovne smetenosti (heyrat), što se da naslutiti iz stihova iz stihova u kojima opisuje očevu smrt, i još nije duhovno iskusio čista irfanska stanja koja tako slikovito predočava i kasnijim mesnevijama. Treća mesnevija Manteqot-teyr (Govor ptica) na razini je tarikata. Mosibetnama (Knjiga o tegobama duhovnog puta) predstavlja kraj šejhovih putovanja i vrhunac duhovnih iskustava proživljenih na razini hakikata.
Bože moj, govorom ovim užitak mi dade
k'o leptiru, srcu mome čežnju dade.
Kad iz mora čežnje Tvoje gutljaj kušam,
od čežnje za Tobom k'o more se zapjenuša.
Zbog čežnje za Tobom dođoh u svijet od zemlje,
zbog čežnje ta Tobom kročih u svijetu čistoće.
Od čežnje za Tobom snom slatkim u ćefine zaspat ću,
od čežnje za Tobom na Dan kijameta sretan bit ću.
Kad bi svaki atom moga bića uho postao,
od čežnje za imenom Tvojim zapanjen bi ostao.
Ako svak vlas moja u jezik se pretvori,
samo Tvoje ime znat će da izgovori.
Kad bi svaki djelić mene oko postao,
samo bih tebe ispod vela tajne vidio.
Kad bi od mene tek zrnce ostalo, il ‘ ni toliko,
Tebe bi zvao, tebe bi znalo i ništa drugo.[1]
U dijelu Govor ptica u kom je opisano duhovno putovanje salika u potrazi za vlastitim svjetlosnim jastvom (man-e-ruhani) što ga simbolizira mistična ptica neprepoznatljivih oznaka Simurg (Simorg), ‘Attar stepene i etape ovog sejri suluka prikazuje kroz simbolično traganje ptica. Ptice, putujući u susret Simurgu, trebaju prevaliti sedam postaja, tj. dolina (wadi) duhovnosti.
Reče: Na našem putu sedam dolina je,
Kad prođeš njih sedam, predvorje je.
Dolina traganja početak puta je,
Dolina aška za njom beskrajna je.
Potom treća dolina na putu ma'rifet je,
A četvrta dolina, neovisnost od sifata je.
Peta dolina tevhid čisti je,
Šesta tegobna dolina zapanjenosti je.
Sedma dolina siromaštvo je i nestajanje,
Nakon ovog, kraju svome, put tvoj došao je. (MT:216/3248-52)
Prva dolina je dolina traganja (wadi-ye talab) prepuna patnje, bolova, i teškoća. Godine truda i duhovnih napora trebaju da se ona prođe. Sve materijalno bogatstvo treba da se ona prođe. Sve materijalno bogatstvo treba žrtvovati u dolini ovoj tegobnoj; treba sve ostaviti da se pred salikom otvori kapija onostranosti. A kad se ona otvori nevjerovanje (kofr) i vjera (din) neće biti međusobno suprotstavljeni.
Naredna dolina je dolina ljubavi (wadi-ye ‘ešq). Salik čije srce ne izgara u vatri božanske ljubavi nije dostojan ove doline. Između ljubavi i razuma postoji nužna oprečnost tako da prisustvo jednog isključuje postojanje onog drugog. S obzirom na to da razum označava trezvenost i svjesnost o vlastitom jastvu, on se povlači iz ove doline žestokoga ljubavnoga bola. Stoga razum nije sposoban iskusiti ljubav.
Dolina mistične spoznaje (wadi-ye ma'refat) je treća postaja na putu do Simurga vlastite svjetlosne duše. U ovoj dolini puteva je mnogo i svako kroči vlastitim putem u skladu sa individualnim sposobnostima, načinom poimanja i stepenom duhovnog zrenja. Otuda i razlike u vrstama spoznaje koje dovode dotle da jedan salik pronalazi put do Ka'be, a drugi do ‘hrama idola’.
Potom slijedi dolina neovisnosti(wai-ye estegna) u kojoj se objelodanjuje prolaznost i nestabilnost ovosvjetskih stvari. U dolini ovoj izgubilo se nebrojeno mnogo stvorenja, od meleka do najsićušnijih insekata,, da bi, konačno, došli poslanici kako bi uputili ljude u predvorje Božije milosti.
Peta dolina jeste dolina jednoće (wadi-ye touhid) u kojoj sva mnoštva i pojavne različitosti postaju jedno. Iako se ovdje može vidjeti bezbroj formi i oblika, njihova zbilja je nedjeljiva. Riječ je o jedinosti koja ne predstavlja brojčanu vrijednost, već je s onu stranu mjerila i brojeva.
Potom nastupa dolina totalne duhovne smetenosti (wadi-ye hayrat). Kada salik stupi u ovu dolinu, sve pojave i značenja, do tada potpuno jasne, u njegovoj svijesti doimaju e maglovito i nerazumljivim. On sam ne poima da li je djelatan sudionik ili ne; da li je vanjština ili nutrina; je li prolazan ili vječan ili je, pak oboje. Jedino što je bjelodano zna i u šta je potpuno siguran jeste da je zaljubljenik (‘ašeq). Ali o tome ko je njegov Ljubljeni (Ma'šuq) ne zna baš ništa. Srce mu je preplavljeno ljubavlju, ali je, ipak, prazno, a on sam osjeća se izgubljenim.
I naposljetku dolazi sedma, postaja siromaštva i samoutrnuća (wadi-ye faqrofana). Dolina je to samozaborava i nesvjesnosti za koju riječ nedostatne su da je opišu. U dolini ovoj na stotine hiljada sjena uranja u svjetlost samo jednog Sunca.
Nakon ove, dolina je fakra i fenaa,
zar se o njoj ikad moglo reći išta?!
Suština doline ove samozaborav je,
Nijemost, gluhoća i nesvjesnost je.
Stotinama hiljada sjena živih
kako uroniše u jednom Suncu vidiš. (MT: 246/3968-3970)[2]
IZVOR: Mubina Moker, Duhove postaje poslanika u svjetonazoru šejh ‘Attara, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2007.