Među elitom i običnim svijetom nema
boljeg mekama od Bogu robovanja.
Robuj i od toga više ne traži
Čovjek Hakka budi, čast od Uzzata ne traži! (MT:157/1946-4)
Temeljne odrednice duhovne postaje
Jedna od temeljnih odrednica irfana jeste duhovna postaja-mekam (maqam). Svoje duhovno zrenje sufije su uspoređivale sa putovanjem, stoga, što inicirani duhovni putnik-salik (salek) od trenutka kada se zaputi u potragu za Istinom, u nastojanju da dosegne duhovno savršenstvo, putuje kroz različite postaje, na kojima se svakim pređenim korakom susreće sa prizorima začudnim, koji se jezikom opisati ne mogu. Put je to tegobni, na kojemu pred salikom stoje tajnovite nepregledne „pustinje“ (badiye) i zapanjujuće beskrajne „doline“ (wadi) duhovnosti koje su velikani tarikata naslovili mekamima i kojima će, ukoliko ih uspješno pređe, dostići svoj konačni cilj: duhovno samoiščeznuće (fana fellah) i dosezanje vječnog bivstvovanja u Božijoj prisutnosti (baqa bellah).
Definicije mekama koje susrećemo u relevantnim irfanskim djelima možemo sažeti u ovoj rečenici: mekam je izraz za duhovni stepen kojeg salik postiže vlastitim trudom, zalaganjem i istrajnošću; dakle, to je jedna vrsta duhovne zarade i rezultat praktičnog djelovanja, te stoga ne zalazi, nego ostaje prisutan na ezoterijskom nebu salikove duše, manifestirajući se prema njegovoj volji i želji.
Ebu Nasr el-Sirradž, autor djela Al-loma'a fet-ta-sawwof koje predstavlja, možda, jedno od najstarijih djela o tesavvufu sačuvano do danas,[1] o duhovnoj postaji kaže:
„Šta je značenje mekama? To je postaja roba u prisutnosti Uzvišenog Boga, istrajnog u vršenju pobožnih djela, borbi sa vlastitim prohtjevima, u pokoravanju ega, presijecanju svih osjetilnih i nadosjetilnih spona, te potpunome usredotočavanju duhovne energije ka Bogu.“ (LFT: 65)
Naravno, duhovnu postaju (maqam) koja je izvanjski fenomen ne treba izjednačavati sa stanjem (hal) salikove nutrine, stoga što svaka postaja pojedinačno nužno iziskuje pojavu određene unutarnje impresije u duši salika. Dakle, svaka duhovna razina (maqam) praćena je njoj odgovarajućim stanjem (hal).
Za razliku od mekama, hal je profinjena suptilnost, božanski dar i blagodat koja se iz svijeta skrivenosti (geyb) stušta na srce salika neovisno o njegovoj volji i htijenju; drugim riječima, hal nije čovjekov slobodan izbor, spušta ga Bog u njegovo srce, a da čovjek ne može ni najmanje utjecati na njegovo pojavljivanje ili iščezavanje.
Ono što je u trećem stoljeću po Hidžri bilo predmetom rasprava među pripadnicima tarikata jeste pitanje da li se zadovoljstvo (reza) treba smatrati postajom ili stanjem. Derviški red muhasebija tj. sljedbenici Ebu ‘Abdullaha el Harisa ibn el Eseda el Mohasebija, većinom sufije iz Horasana, smatrali su da zadovoljstvo treba ubrajati u stanja (ahwal), potkrepljujući ovu tvrdnju činjenicom da stanja mogu potrajati dug vremenski interval.
Sufije iz Iraka, pak, na čelu sa Džunejdom Bagdadijem zastupali su stajalište da zadovoljstvo predstavlja jednu od postaja stoga što je, po njihovom mišljenju, stanje kratkotrajno, trenutačno i poput bljeska munje zaiskri u srcu salika, a potom ugasne. Zato zadovoljstvo treba ubrojati u postaje. U dijelu „Otkrovenje zakrivenog“ (Kašfol-mahgub) o ovome se kaže:
„I šejhovi, neka je Allah zadovoljan njima, razišli su se oko ovog pitanja. I dok jedna skupina dopušta trajanje stanja (hal), druga je na suprotno stajalištu. Haris Mohasebi, neka je Allah zadovoljan njim, smatra dopuštenim trajanje stanja i kaže: ‘Ljubav (mahabbat), čežnja (šouq), zatvorenost srca (qabz) i otvorenost srca (bast) su stanja. Ako stanje (ljubavi) ne potraje sve dotle dok ga onaj koji je zaljubljen (mohibb) potpuno ne ozbilji tako da njegova ličnost poprimi osobenosti tog stanja, on se ne može nazvati istinskim „zaljubljenikom“. Otuda on i zadovoljstvo smatra jednim od unutarnjih stanja (ahwal). Druga skupina ne dopušta trajanje i zadržavanje stanja. Tako Džunejd Bagdadi, neka je Allah zadovoljan njim, kaže da su stanja poput svjetlica, trenutačnih odsjevanja koja bljesnu i u trenu ugasnu. Ono što potom ostane nije stanje već došaptavanje ega i prohtjevi ćudi.“ (KM: 225-26)
Dakle, može se ustvrditi da je jedan duhovni fenomen za nekog salika postaja, a za drugog stanje i da se dobit stečena vlastitim duhovnim naporima i pregnućima na početku uspinjanja ljestvicom duhovnog usavršavanja, na karju preobražava u božansko uzdarje koje obujmljuje salikovu nutrinu. Drugim riječima, tragalac koji tek raskriva značenje zadovoljstva (reza) promatra ga kroz prizmu vlastitog jastva, tvrdeći da je postaja, dočim onaj ko je u konačnici dosegnuo njegovu krajnju zbilju gleda ga okom Božijim kao darovani izljev naklonosti. Stoga se i ne može uspostaviti jasna granica između stanja (ahwal) i postaja (maqamat), nego se oni međusobno prožimaju. Isto tako, ne postoji precizna definicija svake pojedine postaje, nego sufijski autoriteti, kada govore o pojedinačnoj, konkretnoj duhovnoj razini, svome govoru daju boju vlastite spoznaje.
Slijedeće u čemu su se razišli sufijski prvaci jeste odgovor na pitanje da li je moguće duhovno uspinjanje salika od niže ka višoj postaji neovisno o tome da li je spoznao i pojmio bit niže duhovne razine ili ne; te da li (salik), tek kada se nađe na višoj razini, može istinski spoznati zbilju niže postaje. Odgovor na ovo pitanje potražit ćemo u Gazalijevom djelu „Alhemija sreće“ (Kimiya-ye sa'adat). Gazali smatra da svaku duhovnu postaju čine tri komponente: znanje, stanje i praktično djelovanje. Temelj svake postaje jeste znanje o njoj. Nakon znanja, tj. upoznavanja karakteristika određene duhovne razine, u srcu salika pojavljuje se stanje kao plod postignutog znanja, nakon čega slijedi potvrda dijelom. Nema niti jedne duhovne razine, a da ne sadrži tri spomenute temeljne značajke. Sve dok salik u potpunosti ne spozna značenje znanja, stanja i dijela, kao neodvojivih elemenata jedne postaje, istinska njena suština mu je zakrivena. Kao potvrda rečenog navešćemo Gazalijevo stajalište o suštini zahvale (šokr):
„Znanje o zahvali jeste jeste poznavanje Božijih blagodati; stanje jeste radost u srcu izazvana tim blagodatima i praktično djelovanje znači koristiti ih u skladu sa Božijom voljom. Što se praktičnog djelovanja tiče ono je vezano za srce i jezik. I sve dok se ne manifestiraju sve tri komponente, ne može se prosegnuti u istinsko stanje zahvale.“ (KS: 787/2).
Podjela duhovnih postaja
Na svom duhovnom putovanju salik prolazi različitim postajama koje gotovo da se i ne mogu prebrojati, a koje su sufijski prvaci podijelili u nekoliko velikih etapa. Ebu Nasr el-Sirradž navodi da postoji sedam temeljnih postaja te da je, nakon početne, svaka naredna rezultat one prethodne. Tih sedam duhovnih postaja su: 1. pokajanje (toube), 2. suzdržljivost (wara’), 3. asketizam (zohd), 4. siromaštvo (faqr), 5. strpljivost (sabr), 6. oslanjaje na Boga i pouzdanje u Boga (tawakkol) i 7. zadovoljstvo (reza). (LFT: 66) Kasniji sufijski prvaci pridodali su ovim i nove postaje.[2]
Gazali, pak, smatra da ljestvica čovjekova duhovnoga usavršavanjasadrži devet postaja: 1. Pokajanje (toube), 2. Strpljivost i zahvala (sabrošokr), 3. Strah i nada (xouforaga), 4. Siromaštvo i asketizam (faqrozohd), 5. Istinoljubivost i iskrenost (sedaqoexlas), 6. Samopreispitivanje i samopromatranje (mohasebe we morqebe), 7. Kontemplacija (tafakkor ), 8.jedinstvo i pouzdanjne (touhidotawakkol), i na koncu, 9. Čežnji i ljubav (šouqomahabbat). (KS: 755/“)
IZVOR: Mubina Moker, Duhovne postaje poslanika u svjetonazoru šejh ‘Attara, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2007.