Jedino rješenje teškoće mladih i nadoknada nedozrelosti njihova razuma jest konačni razvoj i potpuni procvat, ali ovaj stepen razvoja razuma stiče se prilično kasno.
Najveće opasnosti koje prijete mladima događaju se u onih nekoliko godina između puberteta i potpune zrelosti razuma. Tokom ovih nekoliko godina mladi se neprestano nalaze u opasnosti, a katkad i padaju, jer im je razum još uvijek slab, a osjećanja jaka.
Veoma se često događa da jedan tek stasao mladić, pod utjecajem poriva srdžbe ili strasti ili nekih drugih psihičkih težnji, donese svojeglavo neispravnu odluku i upusti se u štetan posao. Time on može napraviti nenadoknadivu štetu i sebi i drugima.
Ukoliko mladi ispravno shvate istinu da je njihov razum tokom krize puberteta i mladosti nezreo i slab, sigurno će bolje razumijevati opasnost od donošenja nepromišljenih i brzopletih odluka te će nastaviti koračati kroz život s više opreza i pažnje. Oni će osjećati potrebu za vodstvom Božijih ljudi i dobronamjernih odgajatelja, i revnosno izvršavati odgojne upute.
Na kraju ovog poglavlja, s ciljem zaštite mladih od opasnosti ishitrenih odluka i životnih grešaka, navest ćemo dvije korisne naredbe Božijeg Poslanika, koje nam osiguravaju sreću. Naša će draga omladina, ako dobro zapamti ove dvije naredbe i provede ih u djelo, biti sposobna proći zdrava kroz doba krize mladosti i zaštićena od neispravnih poslova koji potječu od nezrelosti njihova razuma.
Prvi imperativ:
Promišljanje o posljedicama
Imam Sadik, mir s njim, rekao je: “Došao je jedne prilike neki čovjek do Božijeg Poslanika pa mu je rekao: ‘O Božiji Poslaniče! Posavjetuj me.’ Božiji Poslanik mu reče: ‘A da li ti primaš savjet?’ Božiji Poslanik je tri puta ponovio ovo pitanje, a čovjek je svaki put odgovarao sa: ‘Da, o Božiji Poslaniče!’ Tada je Božiji Poslanik rekao: ‘Moj savjet tebi je da uvijek kada hoćeš da doneseš neku odluku, prije donošenja odluke promisliš o posljedici tog djela. Ako vidiš da je dobro i prikladno djelo, učini ga, a ako vidiš da je nedolično i neprikladno, suzdrži se od njegova činjenja.’”[1]
Kada bi naša draga omladina praktično u svom životu slijedila ovaj koristan savjet i prije svakog posla nekoliko trenutaka razmislila o posljedicama tog djela, nikada ne bi slijedila put grijeha. Veliki je broj mladih ljudi koji su pod utjecajem kratkotrajnog uzbuđenja počinili nedjelo ili zločin, nakon čega su se odslužujući kaznu u uglu ćelije kajali, sami sebi govoreći: “Kamo sreće da smo prije ovoga razmišljali i imali u vidu posljedice svojih djela!”
Međutim, od kajanja nakon počinjenog zločina nema koristi. Savjet Božijeg poslanika je da se prije činjenja svakog djela razmisli o dobrim i lošim stranama tog djela, prije nego što dođe do kajanja.
Drugi imperativ:
Savjetovanje s razumnim
U prilici kada mladi zbog nezrelosti svog razuma i kratkoće misli nisu u stanju razlučiti dobro od zla, trebali bi se koristiti svijetlim mislima pametnih starijih osoba i savjetujući se s razumnima, koji su stekli iskustvo, ojačati svoju slabašnu misao, te uz pomoć blistave svjetiljke njihova razuma rasvijetliti tamni put života.
Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je: “Starac u svom narodu je kao Božiji poslanik u svome ummetu.”[2]
Božiji poslanici su bili vodiči svojih naroda, a stariji ljudi bi, također, trebali biti upućivači svog naroda i bližnje omladine. Kao što je govor Božijeg poslanika izvor sreće ummeta, tako su i savjeti razumnih i prosvijetljenih staraca izvor sreće njihovih rođaka i bližnjih.
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Mladi, razum i osjećanja, svezak 1, (preveo s perzijskog: Nihad Čamdžić), Fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo, 2011, str. 97–98.