Autor: hfz. Mahmud Traljić
Hadži Mehmed Džemaluddin-ef. Čaušević rodio se 28. XII. 1870. u Arapuši kod Bosanske Krupe. Početno vjersko obrazovanje primio je kod kuće od oca Ali-efendije, u narodu poznatog pod imenom Ali-hodža, koji je bio među svijetom neobično cijenjen i poštovan. Poslije je slušao predavanja muftije hadži Ahmed Sabit-ef. Ribića u Medresi u Bihaću. U 17-oj godini (1887) odlazi u Istanbul i nastavlja učenje pred poznatim učenjakom Salih-ef. Tokatlijom. Po njegovoj smrti sluša dersove h. Hasana Husni-ef., pred kojim 1901. uzima idžazet. Godine 1898. upisuje se na Mektebi-nuwwab, ali nakon godinu dana na prijedlog svoga profesora Ismaila Hakki-ef. Manastirlije prelazi na Mektebi-hukuk (pravni fakultet). Diplomirao je 1903. odličnim uspjehom. Kako je bio vrlo bistar, pronicljiv i slobodna duha, brzo je svugdje svraćao na sebe pozornost i bio vrlo cijenjen i uvažavan.
Kao đak medrese, a već po ustaljenom običaju, i Čaušević je preko ramazana odlazio u razna mjesta Anadolije i Makedonije, gdje je držao vazove. To mu je omogućilo da upozna život tamošnjih muslimana, njihove potrebe i nevolje. Prije završetka studija dolazio je Čaušević dva puta u Sarajevo preko ramazana. Vazio je svaki dan u Begovoj džamiji. Njegovi vazovi su se razlikovali od ostalih i po tome što je u njima govorio podjednako i o ovome i budućem svijetu. Posebno je naglašavao potrebu rada, jer pošteni rad pribavlja čovjeku ugled i poštovanje i omogućuje mu izvršavanje nekih osnovnih vjerskih dužnosti (zekat, hadž, sadaka i dr.). Prilikom ova dva dolaska u Sarajevo mladi Čaušević stekao je širok krug prijatelja i poštovatelja, koji su s nestrpljenjem očekivali njegov povratak u domovinu nakon završetka školovanja u Istanbulu.
Kad je Čaušević diplomirao na Mektebi-hukuku, odmah se vratio u Sarajevo, iako je u Istanbulu zadržavan i nuđen mu je lijep položaj. U septembru 1903. bit će imenovan nastavnikom arapskog jezika na Velikoj gimnaziji u Sarajevu, gdje će ostati do 1905. godine, kada će biti postavljen za člana Ulema-medžlisa. Kao član Ulema-medžlisa proputovao je svu Bosnu i Hercegovinu nadgledajući mektebe i proučavajući vjerski život uopće. Ova putovanja, koja su bila i prva ove vrste u nas, još su ga više učvrstila u uvjerenju da nema našeg napretka, posebno u vjerskom pogledu, bez reforme i unapređenja vjerske nastave. A da bi se to opet postiglo, trebalo je uvesti vjeronaučne udžbenike na bosanskom jeziku, koji će zamijeniti one na turskom i arapskom. Pošto je 1909. godine stupio na snagu Statut za vjersku i prosvjetnu autonomiju muslimana, svi visoki vjerski i vakufski funkcioneri pa i Čaušević, stavljeni su na raspolaganje. Uskoro iza toga h. Mehmed Džemaluddin bude imenovan profesorom Šerijatske sudačke škole. I tu se kao i ranije na Gimnaziju i u Ulema-medžlisu svojski prihvatio posla i u svojim predavanjima nije se zadovoljio samo propisanim programom nego je svoja predavanja proširivao i davao učenicima i novu lektiru, naročito iz arapskog jezika. Đaci su Čauševićeve predmete posebno zavoljeli, a njega smatrali svojim drugim roditeljem. Takav odnos je ostao između njega i njegovih učenika i nakon što se je on demonstrativno zahvalio na profesorskom mjestu, kada je za direktora Šerijatske sudačke škole došao Osman Nuri Hadžić, koji je smatran nepodesnim, jer nije iz ilmijanskog staleža. Čaušević je smatrao da je time nanesena uvreda ilmijanskom staležu. Dvije godine bio je bez posla i već je bio pomišljao da ide ponovo u Istanbul.
U međuvremenu je prvi izabrani reis Bosne i Hercegovine hfz. Sulejman-ef. Šarac podnio ostavku na taj položaj. Hodžinska izborna kurija na svom zasjedanju predložila je Mehmeda Džemaluddina za prvog kandidata za reisu-l-ulemu, Kako je ovom izboru bilo protivljenja s raznih strana, Zemaljska vlada iz formalnih razloga poništi ove izbore. U drugom zasjedanju Hodžinska izborna kurija opet izabere Čauševića za prvog kandidata i to jednoglasno. Vlasti više nisu imale kud i Čaušević bude potvrđen od austrijskog cara za reius-ul-ulemu bosanskohercegovačkih muslimana. Kad je još stigla i Menšura (vjersko ovlaštenje) od Mešihata iz Istanbula, Čaušević bude svečano postavljen 26. II 1914. godine. Na položaju reisu-l-uleme ostao je do aprila 1930. godine kada je na vlastitu želju otišao u mirovinu. Otada, pa do smrti, 28. marta 1938. godine, živi povučeno, više bolestan nego zdrav, ali jednako cijenjen i poštovan od svih muslimana Bosne i Hercegovine, kao i brojnih drugih prijatelja.
Već je istaknuto da je h. Mehmed Džemaluddin uočio uskoro po dolasku u Bosnu, da je za napredak muslimana u ovim krajevima neophodno uvesti vjersku obuku na maternjem jeziku. Da bi se to provelo, trebalo je izraditi i udžbenike na bosanskom jeziku. Kako većina muslimana nije znala ni ćirilicu ni latinicu, i kako su muslimani nerado davali djecu, posebno žensku, u državne škole, bilo je neophodno pronaći riješenje. On je i tome doskočio. Prilagodio je arapsko pismo našem jeziku. Za slova kojih u arapskom alfabetu nema, iskonstruisao je posebne znakove. Na njegov nagovor Islamska dionička štamparija nabavlja slova Čauševićevog alfabeta, koja je izlio njegov prijatelj još iz Istanbula Agof-ef. Zeronian, štampar iz Plovdiva. Tako je otklonjena još jedna zapreka na putu prilagođavanja arapskog pisma našem jeziku.
Ovaj rad h. Mehmeda Džemaluddina nailazio je, pored odobravanja mnogih, i na otpor, naročito starije i konzervativnije uleme. Bio je napadan i ismijavan. Novo pismo nazvano je posprdno „matufovica“. Sve to Čauševića nije omelo u njegovom nastojanju. Hrabro i smjelo je išao naprijed. U tome su ga naročito pomagali mladi muallimi, svršenici Daru-l-muallimina. Ove svoje ideje je Čaušević propagirao i kao urednik sedmog godišta Behara, obrazlažući potrebu uvođenja vjerske obuke na bosanskom jeziku. Krčeći put novom pismu h. Mehmed Džemaluddin izdaje za hidžretsku godinu 1325. (1907/8) prvo godište kalendara Mekteb, u kome pored ostalog štampa svoj Ilmihal (Osnovi islamske vjere) i Sufaru (Početnicu arapskog pisma) od Ahmed-ef. Mahinića. Na taj način je zorno pokazao kako se uče osnovi svoje vjere i kako treba učiti arebicu. To je ujedno i bio početak plodnog publiciranja djela na našem jeziku pisanih arapskim pismom.
Godine 1908. Čaušević počinje izdavati i list Tarik, arebicom. Pored njega u listu surađuju Muhamed Seid-ef. Serdarević, Murad-ef. Hajrović, Ahmed-ef. Mahinić i dr., svi odreda mladi muallimi. U listu se najviše raspravlja o reformi mektepske nastave, praktičnosti arebice i potrebi za vjeronaučnim knjigama na bosanskom. Tarik je dobro primljen kod svijeta, posebno mlađeg. Pored Tarika, h. Mehmed Džemaluddin počinje izdavati i vjerske knjige štampane arebicom. Tako prevodi sa turskog poznato djelo Muhameda Bergivije (Birgili) Vasijjetnamu svome sinu, u kome ga upućuje u osnove temelje islamske vjere. Ovo je djelo doživjelo više izdanja, a u narodu je poznato pod popularnim imenom Bergivija. Pored Bergivije, Čaušević izdaje i Mevlud hafiza Saliha Gaševića. I Mevlud je doživio brojna izdanja. I drugi pišu ili prevode vjerske knjige i štampaju ih arebicom. Sve te knjige izlaze uglavnomn na trošak h. Mehmeda Džemaluddina. Do početka I. svjetskog rata arebicom je štampano preko dvadeset raznih knjiga od kojih su mnoge uvedene kao udžbenici u mektebima, a kasnije i nekim medresama (Fikhu-l-ibadat, Usuli dinijje od M. S. Serdarevića). Kasnije će arebicom biti štampani i listovi Muallim i Misbah.
Na poticaj Čauševića muallimi prvi osnivaju svoje udruženje (Udruženje imama i muallima Bosne i Hercegovine) 1909. godine. Cilj je društva bio boriti se, između ostalog, i za bolji materijalni položaj svojih članova, reformu mektepske nastave i uvođenje udžbenika na maternjem bosanskom jeziku. Sve su te ideje obrađivane i propagirane u društvenom glasilu Muallim, koji je izlazio pune tri godine pod uredništvom predsjednika Udruženja M. S. Serdarevića. Kad je 1912. osnovano novo društvo Organizacija ilmijje Bosne i Hercegovine, Udruženje imama i muallima zaključuje da se potpuno uklopi u novoosnovanu Organizaciju i da prestane izdavati svoj list, jer Organizacija ilmijje pokreće svoje glasilo Misbah (kasnije Jeni misbah). I jedan i drugi list su štampani arebicom. Predsjednik Organizacije ilmijje je Čaušević, koji je najviše radio na tome da se cjelokupna ilmijja okupi u jedno udruženje, kako bi lakše i bolje mogla braniti svoja prava i podizati ugled ilmijje kao staleža. Kad je Jeni misbah zamijenio Misbah, već je mogao pored arebice biti štampan i latinicom i ćirilicom, jer je tim pismima arebica uveliko utrla put. Za sve to zasluga u prvom redu pripada h. Mehmedu Džemaluddinu.
Kao reisu-l-ulema Čaušević i dalje nastoji provesti u djelo svoje ideje. Da ga u tome nije omeo I svjetski rat, on bi brže i lakše proveo zamišljene reforme. Ali pored teškoća na koje je nailazio, on postepeno provodi do kraja reformu mekteba, kasnije i medresa, te osniva Okružnu medresu u Sarajevu. Njegovim nastojanjem osniva se i posebna gimnazija za muslimane (Šerijatska gimnazija) iz koje bi svršenici prelazili u Šerijatsku sudačku školu, koja bi trebala biti podignuta na rang fakulteta. Njegova je zasluga i za održavanje II vjersko-prosvjetne ankete (1920. i 1921) na kojoj su se iznašli programi za mektebe i medrese, osnovne i srednje škole kao i dati okvirni planovi za izradu udžbenika za vjeronauku u osnovnim i srednjim školama.
Još kao student u Carigradu Čaušević je surađivao u mnogim tadašnjim listovima. Osobito mu je plodna suradnja bila u listovima Tasviri-efkaru i Terdžumani-hakikatu. Kao dopisnik ovih listova proputovao je Arabiju, Jemen i Egipat. Otuda je slao vrlo zapažene izvještaje o stanju i prilikama tamošnjih stanovnika. Tom prilikom je obavio i hadž. U Egiptu je proboravio preko tri mjeseca. Upoznao se sa tadašnjim muftijom Šejhom Muhamedom Abduhuom i slušao njegova predavanja. Nazvao ga je svojim „ustazi muhteremom“. I po dolasku u Bosnu bavio se publicističkim radom. Pored izdavanja i uređivanja Tarika, uredio je i VII godište Behara. Napisao je cijeli niz članaka i rasprava, objašnjavajući pojedine vjerske zasade, rasvjetljavao pojedine probleme i dr. Posebno je izdao Vazove i Tarihi islam (sve arebicom). U Muslimanskoj biblioteci u Mostaru štampani su mu Dedini menakibi (doživljaji). Surađivao je u skoro svim muslimanskim listovima, koji su izlazili u Bosni i Hercegovini (izuzev političkih) od 1903. do njegove smrti 1938. godine. Slobodno se može reći da je pisao sve dok su mu snage dozvoljavale. Pred smrt na godinu i malo više izdao je u zajednici sa hfz. Muhamed-ef. Pandžom prijevod Kur'ana pod naslovom Kur'ana časni.
I na socijalnom polju je mnogo učinio. Nekoliko godina je bio predsjednik sarajevskog Muslimanskog potpornog društva Merhamet, koje se brinulo o muslimanskoj sirotinji u Sarajevu. U toku I svjetskog rata zdušno se zalagao za vojnike muslimane, koji su često bili izloženi raznim šikaniranjima i nepravdama. Sarajevska sirotinja je u njemu imala velikog zaštitnika i zagovarača u toku ratnih zbivanja. Naročito je mnogo učinio u pogledu zapošljavanja muslimanskog ženskinja u Sarajevu, čiji su hranitelji i muževi bili rasuti po frontovima od Italije preko Karpata do Urala u Rusiji.
Čaušević je bio blage naravi, ali u obrani svojih načela i svog uvjerenja odlučan i nepokolebljiv. Svojim protivnicima (a imao ih je uvijek!) praštao je i zaboravljao uvrede, koje su mu nanesene. Međutim, kad se radilo o njegovu uvjerenju ili časti muslimana kao cjeline bio je rezolutan. Svoju odlučnost i nepokolebljivost naročito je pokazao kad je zatražio da se razriješi zvanja reisu-l-uleme 1930. godine, makar i po cijenu svoje penzije, jer nije mogao dozvoliti da se ukida samouprava u vjerskim i vakufskim ustanovama, da se diktira šta će se raditi, i to sve mimo njega kao reisu-l-uleme i ostalih vjerskih vlasti. Nikakvo ga nagovaranje nije u tome moglo pokolebati, pa je naposljetku stavljen u mirovinu.
U svojim nazorima bio je slobodouman, pronicljiv i dalekovidan. Zbog toga je češće dolazio u sukob, naročito sa konzervativnim elementima. To je došlo do izražaja posebno kad je bilo u pitanju nošenje šešira i otkrivanje muslimanke. U oba slučaja je Čaušević ostao dosljedan svojim izjavama. Vrijeme i događaji koji su tome slijedili dali su njemu za pravo.
(Prvi put objavljeno u: Takvim, 1971, str. 92-97.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 50-57.