Nema nikakve sumnje, Džennet i njegove blagodati od najveličanstvenijih su Božijih stvorenja i dosegnuti ih mogu oni koji su prešli put robovanja i pokornosti Bogu te oni koji su vjerovanjem i dobrim djelima postali podobni za dostizanje najviše razine čovječnosti i na kraju postali dostojni mogućnosti da imaju pristup Božijoj blizini.
A one koji vjeruju i dobra djela čine obraduj džennetskim baščama kroz koje će rijeke teći… u njima će čiste žene imati, i u njima će vječno boraviti.[1]
U drugom ajetu Uzvišeni Bog kaže:
Allah obećava vjernicima i vjernicama džennetske bašče kroz koje će rijeke teći, u kojima će vječno boraviti, i divne dvorove u vrtovima edenskim. A i malo naklonosti Allahove veće je od svega toga; to će, doista, uspjeh veliki biti![2]
Čovjek pomoću dobrih djela priprema sebi Džennet i njegove blagodati. Prema tome, koliko god se bude više trudio na putu robovanja i pokornosti Gospodaru, te pomoću duhovnih vježbi i borbom s prohtjevima duše otklanjao prepreke na putu ka savršenstvu, doći će do više i veće blagodati. Ovo je istina koju s lahkoćom nalazimo u predajama i kur'anskim ajetima.
Prenosi se od imama Sadika, mir s njim, da je Poslanik, s.a.v.a., rekao:
„Kada sam bio odveden ka nebu, ušao sam u Džennet i tu sam vidio da meleci grade neki dvor – zlatne i srebrene cigle postavljaju jednu na drugu i nekada prestaju raditi. Upitao sam ih: ‘Šta vam je, zašto nekad radite, a nekada prestajete raditi?’ Rekoše: ‘Na govor vjernika na Zemlji Subhanallahi vel-hamdu lillahi ve la ilahe illallahu vallahu ekber mi zidamo, a kada on prestane, i mi prestajemo sa radom.'“[3]
S ciljem predstavljanja i opisivanja Dženneta, Poslanik kaže:
„O Ebu Zerre, kada bi se samo jedna od džennetskih žena u mračnoj noći pokazala na zemaljskom nebu, osvijetlila bi Zemlju više nego što to čini puni Mjesec. Miris koji potiče od njene rastresene kose osjetili bi svi stanovnici Zemlje, a kada bi se jedan dio odjeće stanovnika Dženneta iznio na Ovaj svijet, svi koji bi je pogledali, pali bi u nesvijest i oči ljudi ne bi mogle podnijeti da je gledaju.“
Iz govora Poslanika, s.a.v.a., u ovom dijelu saznajemo da su čovjekova čula i oči na Sudnjem danu i u Džennetu mnogo jača od njegovih čula i očiju na ovome svijetu. Na ovome svijetu ljudi su tako sabašni i njihovo opažanje, razumijevanje i podnošenje je tako neznatno da ukoliko bi se na Ovom svijetu pojavio samo jedan dio džennetske odjeće, ni jedno oko ne bi moglo podnijeti gledanje u nju i svi koji bi je vidjeli, onesvijestili bi se. A za stanovnike Dženneta oblačenje i gledanje te odjeće sasvim su uobičajene radnje. Ustvari, moći u Džennetu, naprimjer moć vida i opažanja, veoma su velike. Svijest i moć opažanaja bića poput čovjeka – koja na Ovom svijetu posjeduju svijest i moć opažanja – na Budućem svijetu će se razviti do mjere koja bi bila možda i nekoliko miliona puta veća od ovoga što imaju na Ovom svijetu. Tamo sve posjeduje život. Zapravo, zbiljski život je tamo i zahvaljujući tom zbiljskom životu sve stvari imaju svjesnu i znanstvenu egzistenciju i kao takve govore. Tako i drvo i kamen govore:
Život na Ovom svijetu nije ništa drugo do zabava i igra, a samo Onaj svijet je život, kada bi samo oni znali![4]
Naravno, kad sve posjeduje život, i kada čak i biljke i kamenje govore, zasigurno da će i ljudi posjedovati život i svi dijelovi njihovog tijela će govoriti. Otuda, kada u Džehennemu uši, oči i kože stanovnika Džehennema budu svjedočile protiv njih, oni će upitati: ‘Kako to da svjedočite o našim djelima?’ Dijelovi tijela će odgovoriti.
…Allah, Koji je dao sposobnost govora svakom biću, obdario je darom govora i nas…[5]
Poslanik, s.a.v.a., je rekao:
„O Ebu Zerre, kada bi čovjek Toga dana imao djela sedamdeset vjerovjesnika, zbog žestine onoga što vidi u Tom danu svoja će djela smatrati neznatnim. Kada bi kantu gislina izlili na istoku Zemlje, proključali bi mozgovi u lobanjama onih koji žive na zapadu zemlje. Kada Džehennem jednom izdahne, neće ostati nijednog bliskog meleka, ili vjerovjesnika poslanog, a da neće kleknuti na koljena i izgovarati: ‘Gospodaru, spasi me, spasi me!’ Čak će Ibrahim zaboraviti na Ishaka i reći će: ‘O Gospodaru, ja sam tvoj prijatelj, Ibrahim, ne zaboravi me!'“
Ono što je u ovom dijelu hadisa navedeno o kaznama u Džehennemu i blagodatima u Džennetu ne može se mjeriti ovosvjetskim mjerilima. Kako bi se moglo i mjeriti kada je gislin tečnosti koja je toliko smrdljiva i opasna i toliko prži da kada bi se na istoku Zemlje izlila, proključali bi i izgorjeli mozgovi u lobanjama onih koji žive na zapadu Zemlje? Naravno, da ne bismo mislili da je takvo šta nemoguće i da je nezamislivo, Bog je statične i usredsređne energije – kao što je atomska energija – postavio u neke elemente poput uranija, iz kojeg, ukoliko se samo mala količina energije osobodi, bude tako velika da bi mogla u potpunosti uništiti čitav jedan grad i preturiti ga naopakao! A ovo je tek snaga i energija elmenata i materija koje postoje na Ovome svijetu. A Budući svijet, moć i snaga njegovih činilaca, možda su milion puta veći od moći i snage koje postoje na Ovome svijetu, tako da i njegovi činioci izazivaju mnogo snažnije posljedice, čije razmjere ne možemo ni shvatiti, ni pojmiti.
Ovo govorimo s ciljem da bismo upoznali svoje mjesto i položaj, i da bismo znali da nismo stvoreni za Ovaj ograničeni svijet (u kojem raspolažemo neznatnom sviješću i sposobnošću opažanja). U Ovom svijetu, u kojem su užici ograničeni, ograničena je i naša svijest i moć percepcije. Moramo znati da je sve ono što postoji na Ovom svijetu uvod za Budući svijet i predstavlja samo blijed prikaz onoga što postoji na Budućem. Radosti koje doživljavamo na Ovom svijetu nisu uporedive sa radostima Budućeg svijeta. Iskušenja i nedaće koje podnosimo na Ovome svijetu beznačajne su naspram kazni Budućeg svijeta.
Sigurno da upoređivanje tegoba Ovoga svijeta s kaznama budućeg svijeta i upoređivanje ovosvjetskih blagodati i radosti s blagodatima i užicima Budućeg svijeta te objašnjenje njihove razlike i velike udaljenosti među njima uzrokuje da svi – u mjeri svojih sposobnosti i umnih mogućnosti – razumijevaju sićušnost i bezvrijednost sebe i svijeta u kojem žive naspram Budućeg svijeta, a također i malehnost poretka stvaranja naspram Stvoritelja. Drugi učinak ove usporedbe je suzdržavanje od oholosti i uobraženosti te skrušenost i poniznost prema istini: ukoliko se čovjek na Ovome svijetu koristi nekim blagodatima – da se ne oholi, a ukoliko bude lišen neke blagodati – da ne čezne za njom, zato što sve blagodati Ovoga svijeta nisu vijedne koliko jedna džennetska jabuka. Prema tome, ovaj svijet nije mjesto za koje se srce vezuje. Moramo pomoću uputa vjerovjesnika, a.s., i bogougodnika razumjeti veličinu Sudnjega dana i njegovog Stvoritelja te posredstvom spoznaje svojih stanja i položaja trebamo nastojati da ne budemo pogođeni samoobmanom, samozadivljenošću (‘udžb), samodopadnošću i ohološću.
Izvor: Muhammed Taqi Misbah Yazdi, Putevi i staze dobra, Savjeti Božijeg Poslanika, s.a.v.a., Ebu Zerru, r.a., svezak 1, prijevod: Lutfi Akbaš, Fondacija „Mulla Sadra“ u BiH, Sarajevo, 2010, str. 255-258.