Autor: hfz. Mahmud Traljić
Kulturni, prosvjetni i upoće javni život muslimana Bosne i Hercegovine od devedesetih godina prošlog i prvih četrdeset godina ovoga, dvadesetog stoljeća, usko je vezan uz ime Edhem-ef. Mulabdića, književnika, prosvjetnog, radnika-pedagoga, kulturnog, društvenog i javnog radnika, kakvog bi i veća zajednica nego što je naša, samo mogla poželjeti.
Edhem-efendija rođen je u Maglaju 1862. godine. Tu je pohađao mekteb i završio ruždijju. Bio se i zaposlio, ali je odmah 1878. godine po ulasku okupacionih četa u Maglaj ostao bez posla. Kad se vlast malo normalizirala, uzet je opet za službenika pošto je znao turski. Međutim, kad je uvedena građanska uprava, opet je ostao bez posla. Kako je bio vrijedan i znatiželjan, počeo je uz svoga jednog druga učiti latinicu. Za kratko vrijeme naučio je sva latinična slova i počeo čitati novine i knjige do kojih je mogao doći. S tim svojim prijateljem počeo je učiti i njemački kod učitelja u Maglaju, Miloša Linte. Učitelj vidje da tim mladićima nedostaje poznavanje i svoga materinskog jezika. Nagovori ih da uz njemački uče osnove i bosanskog jezika, što oni i prihvate. Za relativno kratko vrijeme su savladali osnove gramatike i od učitelja Linte dobili razne knjige kao lektiru. Mulabdić je uz to pročitao sve do čega je mogao doći.
Uočivši Mulabdićevu bistrinu, inteligenciju i marljivost Miloš Linta ga počne nagovarati da ide u Sarajevo i upiše se u učiteljsku školu, jer je šteta da mu vrijeme prolazi sjedeći kod kuće i ne radeći ništa stalno. Mulabdić posluša učitelja, ode u Sarajevo, prijavi se u učiteljsku školu gdje poslije provjere njegova općeg znanja, bude primljen, iako nije imao redovno završenu ni osnovnu školu. Učeći marljivo i ustrajno nakon tri godine Mulabdić uspješno završi učiteljsku školu i na završnom ispitu pokaza odlično znanje i uspjeh. Tom prilikom dobio je i nagradu. Iste godine bude postavljen za učitelja osnovne škole u Brčkom (novembar 1890). Poslije godinu dana rada u Brčkom bi premješten u Sarajevo na novoosnovani Darul-mualimin, koji je imao spremati savremeno obučene mualime mektebi-ibtidaija. Na Daru-l-mualiminu Mulabdić je ostao osam godina, predajući bosanski jezik, historiju i geografiju. Odgojio je tako nekoliko prvih generacija mladih muallima, koji su u životu muslimana Bosne i Hercegovine odigrali značajnu ulogu (Hasan-ef. Nametak, Murad-ef. Hajrović, hafiz Mehmed Ali-ef. Dukatar, Muhamed Seid-ef. Serdarević, Mustajbeg Halilbašić, Muhamed-ef. Zahirović i dr).
Sa Daru-l-muallimina je Mulabdić premješten na učiteljsku školu u Sarajevu, gdje ostade do 1902. kada je došao na Šerijatsku sudačku školu za ekonoma i nastavnika bosanskog jezika. (U međuvremenu je Mulabdić položio u Zagrebu poseban ispit za nastavnika građanskih škola.) Iza toga je Mulabdić bio školski nadzornik te upravitelj Muslimanske ženske osnovne škole i više djevojačke škole sa ženskom preparandijom. I poslije završetka I svjetskog rata Mulabdić je jedno vrijeme bio školski nadzornik, ali kako se je morao politčki angažirati, njegov školski rad se sveo na minimun. Međutim, i kao narodni poslanik, uvijek je poentu svoga rada davao na prosvjetna i školska pitanja. Ustrajno je i strpljivo nastojao da se mreža osnovnih škola u Bosni i Hercegovini poveća kao i školski budžeti da se ravnomjerno dijele i troše. Kad je uvedena šestojanuarska diktatura 1929. godine i kada je stranački rad onemogućen, Mulabdić odlazi u mirovinu, jer je već imao blizu 40. godina radnoga staža.
Mulabdićev rad izvan škole je skoro značajniji od školskog. Počeo se je javljati s književnim prilozima odmah po završetku učiteljske škole. Od tada pa do 1945. godine Mulabdić je objavio veliki broj pripovijesti, crtica, osvrta, članaka s raznovrsnom tematikom, dva romana, nekoliko pozorišnih komada specijalno pisanih za izvođenje na društvenim zabavama. Njegovo Zeleno busenje doživjelo je dva izdanja (1898 i 1944) i rado je čitano naročito među muslimanskim svijetom. U njemu je Mulabdić opisao ulazak austrougarske vojske u Maglaj i stadanja svoje porodice: Majka mu je potpuno nedužna ubijena, jedan brat poginuo, a drugi bio ranjen. Naš svijet čitajući Mulabdićevo Zeleno busenje i sam je proživljavao svoje sudbine vezane za ulazak okupatorske austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu 1878. godine. Osim toga, Mulabdić je vjerno prikazivao tok tih nesretnih događaja, davši im samo književnu formu. To je najbolje pokazao epilog svega toga, koji se odvijao 1910. godine na Sudbenom stolu u Zagrebu. Naime, te godine (ravno 32 godine iza događaja) Sudbeni stol u Zagrebu je osudio Savu Dragovića za ubojstvo izvršeno 1878. godine na 15 godina zatvora.
Pored pisanja Mulabdić se istakao i kao dobar urednik. Nekoliko godina uređivao je list Bošnjak. Uredio je i izdao kalendar Bajraktar za hidžretsku godinu 1312. (1894-95). Uredio je i kalendar Mearif za godine 1898. i 1899, što ga je pet godina izdavala knjižara St. Kugli u Zagrebu, a bio je namijenjen samo muslimanima. I u glasilu jugoslavenske muslimanske organizacije Pravdi Mulabdić je jedno vrijeme radio, dok je istoimeni kalendar uređivao pet godina koliko je on i izlazio. I pri pokretanju Novog behara 1927. godine primjećujemo Mulabdićevu ulogu, a pri kraju treće godine ovog lista Mulabdić mu je bio urednik. Kad je muslimansko društvo za potpomaganje muslimana-đaka srednjih i visokih škola Gajret počelo izdavati svoje društveno glasilo, Mulabdić je bio urednik njegovih prvih brojeva.
Međutim, Mulabdićeva puna vrijednost u ovom pogledu je došla do izražaja dok je uređivao Behar. Zna se da je inicijativa za pokretanje Behara došla od Edhem-ef. Oblik lista, njegov sadržaj, vrijeme izlaženja kao i ko će u njemu surađivati, poteklo je, također, od Edhem-efendije. Kad je ovu svoju zamisao i plan izložio nekim svojim prijateljima (S.Bašagić, O. N. Hadžić, F.Spaho i neki drugi), ideja je prihvaćena i nakon održanog jednog šireg sastanka, počelo se raditi na pokretanju Behara. Prvi njegov broj pojavio se 1. maja 1900. godine. Urednik mu je prve godine bio Safvet-beg Bašagić, dok je svu administraciju vodio Mulabdić. List je izlazio tačno svakog prvog i petnaestog u mjesecu. I za to se ima zahvaliti Edhem-efendiji. Kad se koncem prve godine izlaženja Behara Bašagić zahvalio na uredničkoj dužnosti, Mulabdić preuzima i uredništvo. Punih pet godina Behar izlazi u njegovoj redakciji. Pored redovnog izlaženja lista, Mulabdić vodi računa o tome da u listu izlazi samo gradivo kakvo je bilo predviđeno prilikom pokretanja njegova. I ovih pet godišta Behara je najujednačenije, a i po svojoj sadržini je uvijek bilo na visini. Za sve to zaslužan je Mulabdić kao urednik, a i kao administrator lista. Finansijska strana Behara bila je uvijek pozitivna, zašto također Edhem-ef. ima najviše zasluga. I kad je početkom sedme godine Beharova izlaženja Edhem-ef. ustupio uredništvo drugome, odmah se osjetilo da tu nema više čvrste i odmjerene Mulabdićeve ruke. Do kraja svoga izlaženja Behar više nije bio ono što je bio za vrijeme Mulabdićeva uredništva.
Mulabdić je sudjelovao i u svim drugim ondašnjim akcijama među muslimanima. Jedan je od osnivača društva Gajret. Zajedno s Bašagićem radi u ovome društvu. Veliki mu je bio udjel u pripremanju prve Gajretove zabave. Organizira prvi njegov pjevački zbor. I pri osnivanju Društva muslimanske omladine u Sarajevu, Mulabdić uz Safvet-bega vodi glavnu riječ. Kada je 1923. godine došlo do osnivanja drugog muslimanskog kulturnog društva Narodne uzdanice, među njenim osnivačima je i Mulabdić. Društvene godine 1929/1930. on je izabran za predsjednika Glavnog odbora njenoga (prije toga je bivao član) i od tada, pa do prestanka rada društva 1945. godine svake godine je Edhem-ef. biran za predsjednika Glavnog odbora. Za tih petnaestak godina nikakva akcija ni rad u Narodnoj uzdanici ne može se zamisliti bez vidnog učešća njenoga predsjednika. Mulabdićev rad u Narodnoj uzdanici bio je i veliki i mnogostran. Kada je trebalo, znao je raditi i najobičnije kancelarijske poslove samo da posao bude obavljen kako treba i na vrijeme. Za njegova predsjednikovanja Narodna uzdanica je proširila svoj rad u raznim pravcima: otvoreni su društveni internati za učenike srednjih škola u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Tuzli, te internat za studente u Zagrebu. Sagrađen je društveni dom u Sarajevu u kome su bile prostorije Glavnog odbora i sarajevske podružnice kao i najsavremenije uređeni internat. Broj članova društva i društvenih jedinica je više nego udvostručen.
Mulabdić, iako već u poodmaklim godinama, obilazio je društvene jedinice, prisustvovao njenim zabavama, teferičima i godišnjim skupštinama, često putovao i u Beograd u poslovima Narodne uzdanice, tražeći za nju ono, što joj po prirodi njena rada pripada i što su druga slična društva bez velike muke dobivala. Od godine 1933. pa do 1945. glavni odbor izdaje svoj kalendar koji je bio naročito lijepo primljen od muslimanske čitalačke publike. Kada je došlo u pitanje dalje izlažavanje Novog behara 1943. godine, Narodna uzdanica preuzima i njegovo izdavanje, tako da je u 1944. i 1945. godini ona bila vlasnik i izdavač ovog najpopularnijeg muslimanskog lista. Narodna uzdanica se uključuje u veliku akciju opismenjavanja muslimana u Bosni i Hercegovini, koja je provedena 1939. godine. U tu svrhu izdaje i svoju čitanku s odabranim štivom, a namijenjenu onima, koji su tek naučili čitati i pisati. Ni jedna ova akcija se ne može ni zamisliti bez vidnog učešća Edhem-efendije.
Kao istaknuti pedagog Mulabdić je sudjelovao i u radu muslimanskih anketa, čiji je zadatak bio izraditi plan i program za nastavu u mektebima i medresama, kao i za islamsku vjeronauku u osnovnim i srednjim školama. Kao istaknuti stručnjak u problemima školstva i nastave u njima, reisu-i-ulema rahm. Čaušević je često konsultirao Edhem-ef. kad je bilo u pitanju prilagođavanje savremenim potrebama već postojećih vjeronaučnih udžbenika kod nas.
Gdje god je i šta god je radio, Edhem-ef. Mulabdić unosio je njemu prirođene osobine: metodičnost, ustrajnost, staloženost i jednostavnost. Te osobine su prelazile i na one koji su imali sreću raditi s njime ili u njegovoj blizini. Nije želio nikakva isticanja. Ako se u nekakvu svome radu morao i povlačiti, to je radio tiho i bez velike buke. Te njegove osobine su cijenili svi koji su Mulabdića znali ili s njim radili.
(Prvi put objavljeno u: Bakije – almanah za 1972. godinu, str. 114-118.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Rijaset IZ u BiH, Izdavačka djelatnost El-Kalem, Sarajevo, 1998., str. 225-231.