Zemlja je poput velikog staklenika u svemiru, u kojem, umjesto stakla, toplinu održavaju neki od plinova u atmosferi. Oni propuštaju toplinu Sunca koja dospijeva do tla, a zatim je zadržavaju i održavaju temperaturu na planeti pogodnom za život.
Nažalost, ljudske su aktivnosti poremetile prirodnu ravnotežu plinova u atmosferi, pa se povećala količina ugljendioksida, nastala izgaranjem ugljena, ulja i plina, metana, azotmonooksida, freona (hlorofluorougljikovodonici) i ozona.
Njihova povećana koncentracija u atmosferi uzrokuje smanjenje gubitaka topline zračenjem sa površine Zemlje u svemir, pa se zbog toga povećava temperatura na površini Zemlje. Postupno globalno zagrijavanje opaženo je u 20. vijeku, a značajno zagrijavanje očekuje se u 21. vijeku. Predviđanja su da će u 21. vijeku doći do globalnog zagrijavanja za novih 2-5ºC. Tako bi nastupilo najtoplije razdoblje u posljednja dva milijuna godina.
Povišenje temperature čini se dobrodošlim u područjima s hladnijom klimom, ali je utjecaj na svjetsku klimu teško predvidjeti. Zasigurno to znači i više oluja, suša i poplava, uz sve štete koje te prirodne katastrofe izazivaju.
Zatopljenje bi se najviše osjetilo na polovima. Otopljeni led povisio bi nivo mora za najmanje 1 m i poplavio mnoštvo niskih obala i riječnih ušća. Biljke i životinje se ne bi uspjele prilagoditi ovako brzim promjenama. Nije moguće predvidjeti njihov utjecaj na cjelokupnu okolinu. Pošumljavanjem bi se uklonio dio ugljendioksida, ali tek šuma veličine Argentine, uspješno bi se oduprla velikom broju automobila, a gdje su tek nebrojene tvornice, elektrane…
Da bi se zaustavile promjene u prirodi, nužno je kontrolirati sve plinove koji izazivaju efekt staklenika, posebno oslobađanje ugljendioksida.
Jedino rješenje koji čovječanstvo ima jeste – smanjiti potrošnju energije.
Izvor: Džemila Agić, Poboljšajmo kvalitet zraka efikasnim korištenjem energije, Centar za ekologiju i energiju, Tuzla, 2005, str. 3-5.