Autor: Nejra Krečo
Nakon vjerovanja u Jednog Boga, drugi kur'anski temelj moralnog odgoja je fitret. Riječju fitret označava se iskonska priroda, svojstvena svakom čovjeku. Bog je svakom čovjeku po rođenju dao taj fitret, unutrašnjeg poslanika koji mu pomaže u razlikovanju dobra i zla. U terminologiji ova riječ označava i jednu posebnu vrstu stvaranja koja se odnosi samo na čovjeka i nemoguće ju je imitirati.
Iskonska priroda nema potrebu za vježbanjem, učiteljem i u svakom je vremenu, mjestu i za svakoga ustaljena. Naravno, postoji mogućnost i da se nadograđuje i jača ali, u osnovi, ona predstavlja sami izvor svih čovjekovih vrlina.
U čovjeku postoji niz duhovnih sklonosti koje ne postoje u drugim stvorenjima, što mu omogućava da krug svojih djela, koncentriranih većinom u granicama materije, proširi i uzdigne i na duhovnoj razini. Neke od čovjekovih fitretskih uvjerenja možemo odrediti kao sklonost ka istini, savršenstvu, spokoju, ljepoti, prijateljstvu, samoljubivosti, dobroti te kao sklonost obožavanju i slavljenju Onog koji mu daruje te blagodati.
Ovu temu obrađuje i Kur'an. U prilog tome govore 7. i 8. ajet sure Šems:
Tako mi duše i onoga koji je potpunom stvori pa je za griješenje i bogobojaznost sposobnom učini, te joj nadahnu dobro i loše.
Murteza Mutahari u vezi sa ovim kaže:
„Ako čovjek posjeduje neki niz fitrijata, zasigurno, njegov odgoj mora biti takav da se uzmu u obzir ti fitrijati koji postoje u njemu.“
Poznavanje čovjekovih fitrijata je nužno za njegov moralni odgoj jer omogućava pravilan odabir odgovarajuće odgojne metode. Allama Tabatabai je uvjeren da praktični um, koji je izvorište moralnog djelovanja, svoje propise preuzima iz čovjekove iskonske prirode i nagona. Tabatabai, pored toga što prihvata fitret kao temelj u moralnom odgoju, ujedno smatra da je on potreban i za čovjekov procvat. Bitna stvar u svemu ovome je da su ljudi po fitretu tražitelji znanja i moći, skloni čuvanju od grijeha i razmišljanju o vlastitoj besmrtnosti. Čovjek posjeduje i sklonost i želju da priskrbi sebi poštovanje i uvažavanje u društvu, da uživa u nečemu ali i da bude ponizan pred vlasnikom blagodati. Npr. iskazivanje poštovanja prema ocu i majci u mnogim društvima se smatra kao zahvaljivanje na blagodatima. Postaje jasno da jedna vrsta pogleda na život i spoznaju samog sebe, Boga i svijeta, određuje smjer tih težnji, odnosno želja iskonske prirode (fitretskih želja). To ima svoje dobre i loše strane. Npr. ukoliko čovjek vjeruje da je dunjaluk njegov cijeli život i da će sa smrću i on nestati, tada je sklon postati proždrljiva i pohlepna osoba, spremna na sve kako bi priskrbila sebi moć, korist i užitke. Naspram njega je čovjek koji posjeduje duboko uvjerenje i spoznaju o Bogu, čovjek koji je uvjeren da je ahiret njegov pravi život, što se neminovno odražava i na oblikovanje njegovog života. Sa ovim fitretskim podstrekom, tj. žudnjom za znanjem, moći i savršenstvom, on neumorno radi na dostizanju vječite sreće, a put ka toj sreći pronalazi u bivanju Božijim robom. Istinski monoteista prepoznaje Uzvišenog Boga kao odgovor na sve svoje zahtjeve i čini sve što je u njegovoj moći kako bi stekao Božije zadovoljstvo.
U 30. ajetu sure Rum se kaže:
Zato svoje lice ka vjeri okreni, kao pravovjerni, Allahovoj prirodi prema kojoj ljude stvori.
Ono na šta moramo obratiti pažnju jeste da za cvjetanje fitretskih potencijala potrebno otkloniti sve prepreke. Na osnovu iskonske prirode (fitreta) zaključujemo da su metode napominjanja, opominjanja, prodike, pitanja i odgovora, zapravo put kojim čovjek korača ka usavršavanju vlastitog morala.