Autor: Mustafa Vatrenjak, dipl.ing
Gazi Husrev-beg je rođen 1480. godine u Serezu (Egejska Makedonija) gdje mu se otac nalazio kao sandžak-beg, namjesnik. Otac mu, Ferhat-beg bio je rodom iz Trebinja, dok mu je majka bila turska princeza Seldžuka, kćerka sultana Beyazida II , pa je Gazi Husrev-beg po ocu porijeklom iz ovih krajeva, a po majci je vezan za osmansku sultansku familiju.
U dubrovačkom arhivu iz 1483. godine zabilježeno je kako Dubrovčani u Trebinje šalju darove Radivoju, bratu carskog zeta tada već unaprijeđenog u Ferhat-agu, visokog dvorskog službenika na kojoj dužnosti je i poginuo. Husrev-beg je još kao malo dijete ostao bez oca koji je poginuo 1486. godine u bici kod Adene kao jedan od vojskovođa Beyazida II boreći se protiv egipatskog sultana Kaitbaja. Majka mu je također rano umrla i pokopana je u zasebnom turbetu pokraj koga je kasnije podignuto i turbe njenog oca sultana Beyazida II.
Husrev-beg je odrastao i odgojen na osmanskom dvoru, a svoje prvo zaduženje dobio je kao diplomata. Dodijeljen je kao pratnja svome daidži careviću Mehmedu koji je 1503. godine postavljen za krimskog namjesnika sa sjedištem u gradu Kefi. Kao izaslanik carevića Mehmeda išao je na ruski dvor gdje je sa ruskim knezom, kako u svojoj povijesti Bosne navodi Salih-ef Muvekit, sjedio za istom sofrom. Kako već 1504. godine umire carević Mehmed, Husrev-beg je iz Kefe premješten za beglerbega u pokrajinu Skenderiju sa sjedištem u Škodri, Vitešku titulu gazija, odnosno heroj, koja se je davala istaknutim osmanskim ratnicima i junacima zbog vojničkih uspjeha i hrabrosti, stekao je 1521. godine prije dolaska u Bosnu, zbog zasluga u osvajanju Beograda.
Gazi Husrev-begov dolazak na stolicu bosanskog sandžak-bega se desio 1521. i uz dva kraća prekida tu je ostao sve do smrti 1541. godine. Njegovo stolovanje na ovoj funkciji donosi Sarajevu brz uspon i napredak. On je ličnost koja sjedinjuje vrline talentovanog vojnika, ali i građanina; emira, humaniste i graditelja. Ako se izuzmu vojni pohodi koje je poduzimao, Gazi Husrev-beg je sav svoj život posvetio podizanju i urbanizaciji Sarajeva. Pun plemenite ljubavi za opšte dobro i napredak povjerenog mu naroda iz kojeg je i sam nikao, on nesebično žrtvuje svoje ogromno bogatstvo na izgradnju veleljepnih građevina različite namjene koje tadašnje Sarajevo pretvaraju u najveći trgovački, zanatski, kulturno-prosvjetni i vojni centar na razmeđu Istoka i Zapada. Svojim neimarskim poduhvatima stekao je Gazi Husrev-beg neprocjenljive zasluge za razvitak grada Sarajeva, kulturni napredak muslimana i razvoj materijalne kulture svih stanovnika ovih krajeva.
Za period od dvadeset godina, koliko je kao osmanlijski namjesnik upravljao Bosnom, Gazi Husrev-beg je udario čvrste temelje budućem, velikom Sarajevu, glavnom gradu Bosne i Hercegovine koji uskoro, nakon njegove smrti, izrasta u tada najveći grad evropskog dijela tadašnje Osmanske carevine sa oko 50.000 stanovnika.
Gazi Husrev-begovo djelo, gledano ne samo u vremenu kada ga je dizao i gradio, zaista je impozantno, kako po svome obimu, tako, još više po svojoj namjeni. Gazijine zadužbine i duh koji je kroz njih strujao, davali su pečat i impuls ovome gradu i ovim krajevima čitava naredna stoljeća pa i danas.
Tu je njegova džamija, podignuta u slavu Onoga u čijoj je ljubavi živio i radio; preko puta nje podiže svoju čuvenu Medresu, koja je tada i dugo nakon toga po svome rangu bila jedinstvena na Balkanu, a uporedo s tim osniva i svoju čuvenu biblioteku, danas jednu od najbogatijih riznica orijentalnog pisanog blaga. Istovremeno, svuda po tadašnjem Sarajevu, niču i mnoge druge njegove ustanove i zadužbine vjersko-prosvjetnog, socijalno-humanitarnog i sanitarno-utilitarnog karaktera. Veliki graditelj i dobrotvor ne zaboravlja ni vodu, pa izgrađuje vodovod i dovodi vodu sa izvora udaljenog sedam kilometara od Sarajeva i razvodi je u 40 javnih česama.
Gazi Husrev-beg je svjestan da je privreda srce i krvotok jednog grada i kraja. Što to srce bude jače udaralo i grad će brže cvasti i napredovati. Zato mu Gazija daje nove impulse. Podiže brojne dućane u kojima stotine vještih ruku kuju, šiju, vezu i trguju. Sarajevo se time pretvara u bučnu trgovačko-zanatsku košnicu i čuveno tržište, u koje svakodnevno stižu bogate trgovačke karavane koje odnose i donose robu, sirovine i gotove proizvode.
Ličnost takvog formata i duha, kakva je bio Gazi Husrev-beg, nije mogao biti drugačiji ni prema pripadnicima drugih vjera. Njegova tolerancija i širina najbolje se ogleda u dogâđanjima za vrijeme njegovog upravljanja.
Stara pravoslavna crkva u Sarajevu, nekoliko stotina koraka udaljena od njegove monumentalne džamije, gradi se u njegovo vrijeme. U isto se vrijeme obnavljaju franjevački samostani u Visokom i Fojnici, nadomak Sarajevu, a u sarajevskom kvartu Latinluk, takođe u njegovo vrijeme, a u neposrednoj blizini njegove džamije, postoji i katolička bogomolja.
Znajući da bi njegove zasluge na bojnom polju sačuvala samo historija i da je jedini trajni hajrat (dobro djelo) ono što se ponavlja u budućnosti, Husrev-beg je sva svoja nepokretna i pokretna dobra uvakufio.
Uvakufljenjem se čovjek svojom voljom odriče svoga imetka i zavještava ga za opću dobrobit i za sva vremena. Uvakufljenjem se imetak stavlja van svakog prometa koji ga može skrnaviti. Tako je Gazi Husrev-beg za izdržavanje svojih hajrata uvakufio silan imetak u Bosni i Rumeliji. Imetak u Bosni stekao je sam Husrev-beg, a onaj u Rumeliji je naslijedio od oca Ferhat-bega. Potvrđujući islamski princip preporučen od Muhammeda, a.s., da je imetak najbolje zavještati tako da formira trajno dobro, Gazi Husrev-beg je, u svojoj vakufnami iz 1531. godine između ostalog napisao:
„Dok je svijeta i vijeka korist vakufa ne prestaje niti se njegovo djelovanje do Sudnjega dana završava.“
Takvo je bilo staro Sarajevo iz kojeg se je razvila današnja prijestolnica Bosne i Hercegovine, a kojem je Gazi Husrev-beg čvrsto uspostavio i privredne i duhovne temelje koji su i danas karakteristični za ovaj grad.
Izvor: rijaset.ba