Gdje je istina?

Na početku iznosim mišljenja nekoliko svjetski poznatih ličnosti. Nakon toga analizirat ćemo islamske zakone u poređenju sa potrebama koje nalaže vrijeme.

George Bernard Shaw (1856-1950) svrstava se u red poznatih, slobodoumnih britanskih spisatelja, a u vezi sa islamom primjećuje: “Uvijek imam veliku dozu poštovanja prema Muhamedovoj vjeri, zahvaljujući njenoj posebnoj odlici umijeća bivanja živom. Po mom mišljenju, islam je jedina religija koja kroz sva stoljeća ima sposobnost kompromisa i dominacije nad raznim životnim stanjima i promjenljivim licem svakodnevnice. Predviđam, i već sada se mogu vidjeti naznake toga, da će jučerašnja vjera Muhamedova biti prihvaćena u sutrašnjoj Evropi. Srednjovjekovni klerici, primjereno njihovom neznanju i pristranosti, slikali su i predstavljali veoma otužnim lice Muhamedove vjere, prikazavši ga, iz svoje mržnje i neobaviještenosti, Isusovim protivnikom. Ja sam u vezi s tim velikim čovjekom istraživao i zaključio sam da on ne samo da nije bio protiv Isusa nego da ga je izvanredno uvažavao. Tog čovjeka treba nazvati spasiteljem svijeta, kako u prošlosti i sadašnjosti, tako i u budućnosti. Po mome vjerovanju, ukoliko bi čovjek poput njega zagospodario novim svijetom, imao bi takav uspjeh u rješavanju svjetskih pitanja i poteškoća da bi mogao osigurati blagostanje koje je želja svih ljudi.”

Ali, na svu žalost…

Kada čovjek čuje ovakvo priznanje od autoriteta koji se stoljećima nakon dolaska islama upoznao sa Kur’anom koji je donio Muhammed, s.a.v.a., a sasvim je sigurno da nije dokučio ni hiljaditi dio uzvišene kur’anske poruke i Poslanikove ličnosti, htio – ne htio on se sjeti sljedećih ajeta:

وَقُرْآنًا فَرَقْنَاهُ لِتَقْرَأَهُ عَلَى النَّاسِ عَلَىٰ مُكْثٍ وَنَزَّلْنَاهُ تَنزِيلًا قُلْ آمِنُوا بِهِ أَوْ لَا تُؤْمِنُوا ۚ إِنَّ الَّذِينَ أُوتُوا الْعِلْمَ مِن قَبْلِهِ إِذَا يُتْلَىٰ عَلَيْهِمْ يَخِرُّونَ لِلْأَذْقَانِ سُجَّدًا وَيَقُولُونَ سُبْحَانَ رَبِّنَا إِن كَانَ وَعْدُ رَبِّنَا لَمَفْعُولًا

I kao Kur’an, sve dio po dio ga objavljujemo da bi ga ti ljudima malo-pomalo kazivao, i spustili smo ga postepeno. Reci: Vjerovali u njega ili ne vjerovali, oni kojima je još prije objavljivanja njegova dato znanje padaju licem na tlo kad im se on čita, i govore: “Hvaljen neka je Gospodar naš, obećanje Gospodara našeg se ispunilo!” (El-Isra, 106-108)

Kada uporedimo ove ajete s gornjim priznanjima, vidimo da je Kur’an spojio i prošlost i budućnost, učinivši zdravu i očuvanu prirodu (fitret) domaćinom primanja svoje zbilje.

Tuga i veselje

Jedna pojava na polju vjere za nas muslimane predstavlja razlog radosti, ali i tuge. Riječ je o činjenici da kada pogledamo simpatizere islama kao vjere širom svijeta, to su uglavnom intelektualci. A neprijatelji islama većinom su ili neznalice, ili pristrani fanatici. Ovo je povod za radost i ponos, jer naša vjera ima veoma veliku naučnu i duhovnu moć djelovanja.

Upravo stoga danas, u svijetu nauke i naučnih dostignuća, možemo uspješno i s ponosom braniti vjerska načela i ideale. Međutim, sa drugog stanovišta posmatrano, isti ovaj uzrok biva razlogom naše tuge i postiđenosti. Kada samo pomislimo šta smo uradili od tako svijetle i jasne vjere, pa danas moramo tragati za razlozima propadanja muslimana. U tomsmislu znakovite su riječi onog filozofa koji je – primivši islam i započinjući pisanje knjige Islam pod plaštom muslimana– izjavio: “Hvala Allahu, Koji me je prije upoznao sa islamom, nego s muslimanima.”

Dr. Šibli Šumejl – kako smo rekli, pristalica materijalističkogideološkog pravca – prvi je na arapski preveo Darvinov Nastanak vrsta, uz komentar njemačkog učenjaka Ludwiga Büchnera, kao mjeru usmjerenu protiv religijskihuvjerenja, ponudivši ga čitateljstvu arapskog jezičkog područja. Iako materijalista, ne ustručava se hvaliti i veličatiislam i njegovog donosioca. Islam dosljedno naziva “živućimfaktorom”, koji je uvijek ukorak s vremenom. U drugom svesku njegove knjige Felsefetun-nušûi vel-irtikâ’ nalazise poglavlje El-Kur’an vel-‘umrân (Kur’an i napredak), u kojem daje odgovore nekim pojedincima sa Zapada, koji putujući po muslimanskim zemljama napadaju islam kaokrivca za propadanje i zaostalost muslimanskog stanovništva.

Šibli se trudi dokazati da je razlog zaostalosti muslimanaupravo odustajanje od slijeđenja islamskog društvenog nauka, a ne provođenje islamskih propisa. On za određeni broj Zapadnjaka kaže da ili uopće nisu razumjeli islam, mislećida je islam samo ono kako ga predstavljaju oni koji za sebe tvrde da su muslimani, ili pak imaju lošu namjeru, kojom žele kod Istočnjaka probuditi odbojnost prema zakonima koji su izrasli iz njihove sredine i zatim im nametnuti okove zapadnjačkog robovlasništva. Zar ima većeg ponosa i časti, ali i veće sramote od toga da jedan materijalista, daklečovjek koji ne prihvata vjeru, brani nebesku vjeru islam od neprijatelja, i da ne smatra da je vjera razlog zaostalosti muslimana, već da za to okrivljuje odstupanje muslimana od islamskog društvenog programa?

Sačuvana je narodna poslovica koja kaže: “Vrijednost je ono što priznaju neprijatelji.” Drugim riječima, vrijednost dostiže svoj puni kapacitet tek kada je neprijatelj prizna i prihvati. Značenje ove izreke dobija na upečatljivosti kada se postavi naspram hadisa: “Ljubav prema nečemu oslijepi i učini gluhim”, tj. ljubav je krivac što zaljubljeni niti hoće čuti nešto protiv ljubljene, niti u njoj vidi kakvog nedostatka. Također, od hazreti Alije se prenosi da je rekao: “Kada neko zavoli nešto, to mu onesposobi oko i srce mu učini bolesnim.”

Štaviše, bude gore i od toga. Ne samo da u tom stanju oko ne vidi nedostatak, ono ga čak vidi kao nešto lijepo, svijeću vidi Suncem, crno vidi bijelim.

Kada bi mi iz očne duplje vidjeti mogao,

kod Lejle, osim ljepote, ništa ne bi vidio. 

Rekli su da je razlika između ljubavi i znanja u činjenici da se znanje povodi za shvaćenim, tako da u mjeri u kojoj je shvaćeno, znanje ga i pokazuje, poput ogledala koje se nalazi pred licem. Ogledalo ne može pokazati drugačije od onoga što se nalazi pred njim. Ljubav, međutim, izvire iz unutrašnjih aspekata zaljubljenog. Mjera ljubavi ne vodi se za mjerom ljepote vanjskog predmeta, već za mjerom unutrašnjih sposobnosti onoga koji voli. Ustvari, zaljubljeni u sebi ima oganj prekriven pepelom, koji se jednoga dana mora ugasiti.

Kada zapiri vjetrić, pepeo bude raznesen i ukaže se žar, kojise rasplamsa, sagorijevajući sve oko sebe, a to sagorijevanje sebe znači u isti mah i sagorijevanje drugih. To je uzrok da se onome koji je zaljubljen, kada naiđe na nešto što je slično njegovoj nutrini, žar rasplamsa. Međutim, šta znači ovo slaganje? Tajna mu još uvijek nije otkrivena. Zato kažu da je ljubav bezrazložna.

Udaljenost od cilja

Kada već neprijatelj prizna prednost i vrijednost – islamu u našem slučaju – to znači da je ljepota stigla do krajnje granice da čak i neprijatelj shvata da će biti osuđen ukoliko je porekne. Može se ponuditi veliki broj primjera, a ukazujemosamo na neke:

Gustave Le Bon (1841-1931) pripada učenjacima koji su govorili “bez dlake na jeziku”. Dio onoga što je rekao u vezi sa islamom nije tačno. Međutim, općenito je o islamu i muslimanima govorio pošteno. “Neki Evropljani”, kaže on, “smatraju poniženjem činjenicu da jedan paganski narod (tj. muslimani) bude uzrok da kršćanska Evropa izađe iz stanja divljaštva i neznanja, i baš zato prikrivaju tu historijsku činjenicu.

Međutim, ovakav stav je do te mjere neosnovan i poražavajući da se s lahkoćom može dokazati njegova neutemeljenost… Moralni prodor upravo tih beduina muslimana, među divlji evropski narod koji je carevanje Rima izmučilo, doveo ga je na stazu civiliziranog čovječanstva.

Također, islamski naučni prodor otvorio je nove horizonte filozofije i drugih disciplina, o čemu su bili dokraja neobaviještenii šest stotina godina muslimani su bili učitelji nama Evropljanima.”[1]

Dakle, sa stanovišta ovog mislioca, muslimani su u okriljuislama dobili snagu da, kao prvo, dovedu na stazu civiliziranostineke narode koji su bili udaljeni od svega što je moralno i naučno; drugo, uspjeli su kod tih naroda djelovati na uspostavljanje i poticanje moralnih vrednota, i treće, uspjeli su izvući u prvi plan razum, kojem će 600 godina biti propagatori.

Jasno je da Arapi sami od sebe nisu imali ništa. Sve ono što su imali izviralo je iz blagodati vjere i govora Objave. I da su čuvali to što su imali, bili bi vodiči čovječanstvu do kraja Svijeta. Ali, nažalost, po riječima hazreti Alije, opijenost snagom i položajem čovjeka zna zanijeti i učiniti dalekim od realnosti više i od opijenosti alkoholom, a ta vrsta opijenosti jedino može nestati kada se osjeti udarac neprijateljske noge u slabinu i iskričavi drski pogled nad svojom glavom.

Will Durant (1885-1981) je američki historičar i filozof čija se djela objavljuju u milionskim tiražima, a prevedena su na desetke jezika. U svom poznatom djelu The Story of Civilization obrađuje veći broj pitanja vezanih za islam i islamsku civilizaciju. Na jednom mjestu kaže: “Nastanak islamske civilizacije ubraja se u red velikih povijesnih događaja. Islam je pet stoljeća (od 81. do 597. god. po Hidžri.) na polju moći, uređenosti i širine polja svoga prisustva, etike, poboljšanja životnog standarda, poštenih i čovječnih zakona, vjerske tolerancije, književnosti, naučnih projekata, medicinskih dostignuća,filozofije bio na čelu Svijeta.”[2]

Isti autor također primjećuje: “Islamski svijet imao je različitih uticaja u kršćanskom svijetu. Evropa je uglavnom učila tehnike, a i prisvajala izraze iz islamskog područja koji su se ticali hrane, napitaka, lijekova, porodičnih znamenja, umjetničkih tehnika i pomagala, industrijskih sredstava, trgovine, moreplovačkih umijeća. Muslimanski učenjaci sačuvali su i modernizirali grčku matematiku, prirodoslovlje, hemiju, medicinu, astronomiju, uručujući na taj način grčku, jako obogaćenu zaostavštinu, Evropljanima. Muslimanski filozofi sačuvali su Aristotelova djela za kršćanske Evropljane.

Ibn Sina i Ibn Rušd sa Istoka zasjenili su evropske filozofe i uživali su povjerenje poput Grka. Islamski uticaj širio se posredstvom trgovačkih poslova, križarskih ratova i prevođenjem hiljada arapsko-muslimanskih knjiga na latinski jezik, te kroz naučna putovanja koja su preduzimali pojedinci poput Michaela Scotta i Edwarda Batha, koji su putovali u islamsku Andaluziju.”[3]

Na drugom mjestu isti autor kaže: “Samo u zlatnim vremenima povijesti jednoga društva mogao je u tako kratkom razdoblju izrasti tako velik broj jakih pojedinaca na polju politike, edukacije, književnosti, lingvistike, geografije, povijesti, matematike, hemije, filozofije, medicine i sl., što je islam uspio u stoljećima od Haruna Er-Rešida do Ibn Rušda. Dio ovih sjajnih ostvarenja preuzet je iz grčkog naslijeđa; međutim, neuporedivo veći dio, posebno u politici, književnosti i umjetnosti općenito, svrstava se u neprocjenjive doprinose muslimana.”[4]

Pitanje:

Zašto činioci koji su im uspjeli u razdoblju neznanja podariti stvaralački ponos i moć časne nacije u svim aspektima nemaju tu istu moć i u doba industrijskog napretka?

Da li je to možda um mladoga muslimana zakržljao, pa ne može napredovati u različitim naučnim granama? Da li je to inicijativa za stvaralačkim aktivnostima i suptilnim umjetničkim tvorevinama ishlapila iz mlade muslimanke, pa ne može odgajati, uobličavati lijepe stihove, izrađivati umjetnička djela? Šta je sa političkim, naučnim i ostalim sposobnostima? 

Kur’anska naredba

Časni Kur’an jednom od temeljnih čovjekovih obaveza vidi čuvanje i uređenje prirode. Čovjek, zbog činjenice da je biće koje se nalazi pod izravnim Božijim nadzorom i okolnosti da je biće koje je opskrbljeno razumom, ima obavezu da upoznaje i otkriva svijet prirode, da bi na taj način mogao da se sačuva od prijetnji i opasnosti, kao i da bi sebi priuštio koristi koje leže u njoj, a njemu su na raspolaganju. Također, da bi na kraju upravo tako iskazao zahvalnost Svevišnjem nablagodatima.

U suri Hud, u 61. ajetu, čitamo:

O ljudi… On vas od Zemlje stvara i daje vam zapovijed da gradite na njoj!

Zato Ga molite za oprost, i pokajte Mu se, jer Gospodar moj je, zaista, blizu i odaziva se.

Riječ ‘imaret

Nasuprot riječi harb ( خرب ), koja znači razoriti, razrušiti, izbrisati trag postojanja, riječ ‘imaret ( عمارة ) znači izgraditi nešto da bi to dalo željeni učinak.

Upravo zato – kada Kur’an Časni navodi sudbinu naroda iz prošlosti, nama za opomenu – kaže: 

أَوَلَمْ يَسِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَيَنظُرُوا كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ ۚ كَانُوا أَشَدَّ مِنْهُمْ قُوَّةً وَأَثَارُوا الْأَرْضَ وَعَمَرُوهَا أَكْثَرَ مِمَّا عَمَرُوهَا وَجَاءَتْهُمْ رُسُلُهُم بِالْبَيِّنَاتِ ۖ فَمَا كَانَ اللَّـهُ لِيَظْلِمَهُمْ وَلَـٰكِن كَانُوا أَنفُسَهُمْ يَظْلِمُونَ

Zašto ne putuju po svijetu pa da vide kako su završili oni prije njih? Oni su bili od njih jači, i zemlju su koristili i gradili više nego što je izgrađuju ovi, i poslanici su im donosili jasne dokaze; Allah im nije učinio nepravdu, sami su sebi nepravdu nanijeli. (Er-Rum, 9)

Kada Arap želi nešto graditi, to izražava ovako: “Dao sam zemlju nekom da bi je izgradio ( استعمرت الارض ).” Dakle, razlog davanja zemlje jeste izgradnja i korištenje radi veće koristi. Pa kada Kur’an kaže: I daje vam zapovijed da gradite na njoj, to znači da je zemlja data na raspolaganje da bude izvedena iz prirodnog stanja, te da se – poznavanjem zakona koji njome vladaju – iz nje u kontinuitetu izvlači korist.

Napomena

Stiče se dojam da je razlog što je u navedenom ajetu iz sure Hud najprije spomenuto stvaranje čovjeka od zemlje, tj. njenih elemenata, vjerovatno sa namjerom da se ukaže da je potencijal zemlje mnogo veći od onoga što ljudi pretpostavljaju.

Dakle, vi ljudi ste bića koja trenutno imaju veliku moć, znanje, misao, nadarenost, izume, otkrića zakona, smisao za umjetnost, ali nastali ste postepenim kretanjem elemenata upravo ove, naoko bezvrijedne materije. Dakle, vi koji imate titulu Božijeg namjesnika na Zemlji i mogućnost stizanja do stepena na kojem vam meleci čine sedždu, vaši životni elementi potiču upravo iz zemlje. To znači da zemlja i priroda imaju neslućene kapacitete neizbrojnih dobara, a u isto vrijeme potencijal nesagledivih šteta.

Razlike ljudi u okorištavanju

Jasna je činjenica da su u svrhu korištenja nekom stvari ili bićem potrebna dva uvjeta: prvo, stvar ili biće koje će se koristiti,i drugo, stvar ili biće koje će biti korisnik. Oba uvjeta moraju posjedovati sposobnost davanja koristi i njihovog korištenja.

Filozofi ova dva uvjeta nazivaju djelotvornost izvršioca (فاعلية فاعل) ) i podesnost primatelja ( قابلية قابل ). Nekada je izvršilac u davanju potpun, ali primalac ima mali kapacitet. Naprimjer, sjedite na obali mora i želite se njime koristiti. Ukoliko niste plivač, možete se odvažiti uz hiljadu strahova da uđeteu vodu, ali se držite obale. Ukoliko ste plivač, više se koristitemorem, a imate li na raspolaganju čamac, idete još dalje i užitak je veći. Ako ste sretnik pa imate ribolovačku opremu, imat ćete još veću korist. Jeste li vlasnik broda, pa ste uz to opremljeni ronilačkom opremom, a u društvu ste s prijateljima, kakve vam se tek tada mogućnosti otvaraju! Prema tome, more u davanju ne predstavlja problem, ono od sebe sve nudi, a ako postoje ograničenja, ona su u ovom slučaju kod korisnika i sve zavisi od njegovih kapaciteta. Isto pravilo važi i za zemlju. Ona ima velikih potencijala za pružanje koristi, ali ljudi se njome koriste u mjeri svojih sposobnosti i razumijevanja svijeta. Jedina korist koju jedna skupina ljudi ima od zemlje jeste da hodi po njoj i svoj život troši uzalud. Druga skupinagradi na zemlji mjesto za odmor i stanovanje. Treća skupina opet, pored kuće, ima veće ambicije, pa uređuje divne bašče i poljoprivredna dobra, te na taj način dolazi do većih koristi.Neki, zahvaljujući stečenom znanju, prodiru ispod zemljine površine i crpe različite rude, otkrivaju zlato, platinu, naftu, ugalj… Ima ih koji proučavaju Zemljin zakon gravitacije,centripetalnu i centrifugalnu silu i slično. Ima ih koji idu i korak dalje, pa poput Isaa, a.s., od zemlje stvaraju živa bića:

Napravit ću vam od ilovače nešto poput ptice i puhnut ću u nju, i bit će, voljom Allahovom, prava ptica. (Ali ‘Imran, 49)

Dakle, Isa, a.s., poteže pitanje stvaralačkih sposobnosti i na taj način dokazuje svoj položaj Božijeg namjesnika na Zemlji. Ima i onih koji Zemlju koriste kao odskočnu dasku za uspinjanje ka Bogu: Hvaljen neka je Onaj Koji je u jednom času noći preveo Svoga roba iz Hrama časnog u Hram daleki, čiju smo okolinu blagoslovili kako bismo mu neka znamenja Naša pokazali. On, uistinu, sve čuje i sve vidi. (El-Isra, 1)

Na taj način oni pozivaju prema čovječnosti i vode čovjeka prema svijetu uzvišenijem od svijeta materije. Prema tome, sa kur’anskog stanovišta, priroda je neiscrpan objekt za razmišljanje. Priroda je kolijevka čovjekovog odgajanja, a ne mjesto stalnog boravka. Kolijevka ima vrijednost smiraja samo u razdoblju djetinjstva i nezrelosti te nikad ne predstavlja mjesto čovjekovog stalnog boravka. Kada Will Durant kaže: “Nastanak islamske civilizacije ubraja se u red velikih povijesnih događaja” – nije rekao ništa nesuvislo. Istini za volju, ima mjesta za razmišljanje o pitanju kako to da je jedan narod u razdoblju od pet stoljeća, sa stanovišta moći, uređenosti sistema, širine granica, životnog standarda, savršenih ljudskih prava, tolerancije i poštovanja tuđih ideologija, naučnih istraživanja, medicine, filozofije, astronomije, bio vodeća sila svijeta, a da onda odjednom doživljava takav pad da čovjek, materijalista, poput dr. Šiblija Šumejla, mora branitiislam, pojašnjavajući da vjera nije uzrok zaostalosti muslimana.

Sjećanje na Muhammeda Abduhua

Zar tvrdnja dr. Šiblija Šumejla nije podsjećanje na riječi Muhammeda Abduhua, islamskog mislioca, koji je na pitanje o razlogu propadanja muslimana kratko odgovorio: “Napuštanje vrijednih islamskih propisa.”

Sjećanje na Sejjida Džemaluddina Afganija

 Zar te riječi ne podsjećaju na logičan stav Sejjida DžemaluddinaAfganija, poznatog i kao Esed Abadi, koji je rekao: “Odoh na Zapad i vidjeh islam, ali ne i muslimane, dođoh na Istok, vidjeh muslimane, ali ne i islam!”

Dokaz spomenutim tvrdnjama

Svakako da odgovor na pitanje o tome šta je dovelo do propadanja muslimana treba potražiti ispitivanjem triju segmenata.

Prvi se tiče vjerskih propisa i zakona, drugi djelotvornosti samih muslimana i treći vanjskih činilaca.

Prema prvom su zakoni progresivni i aktuelni u svakom vremenu, a prema drugom su upravo vjera i njeni jasni zakoni zaslužni za petostoljetni napredak i zauzimanje vodećeg mjesta u karavani čovječanstva.

Također, neupitno je da je islam uspostavio veliku civilizaciju, čije tekovine i nakon 14. stoljeća blješte punim sjajem.

Logični i lokalni islam

Nažalost, rasprostranjena je navika da kada želimo nekog obilježiti da je izvan kruga muslimana ili nekog svrstati u njega, ne pazimo dovoljno na smisao vjere i nevjerstva, već po sudu populacijskoga atlasa i lokacije na kojoj živimo, kao i po sudu slijeđenja i naslijeđa preuzetog od roditelja, ljude dijelimo na muslimane i nemuslimane, iako ovakva podjela ni u kom pogledu nema vrijednosti i sasvim je u suprotnosti sa islamskom logikom.

Ono što se da razumjeti iz islamskog poimanja vrijednosti jeste činjenica da označavanje nekoga muslimanom zavisi od određenog broja uvjeta, kao što je, s druge strane, izjava da je neko nevjernik također određena nekim uvjetima.

Napomena

Treba imati na umu da se pojmovima kao što su musliman i nemusliman ne pristupa sa fikhskog, tj. vjersko-pravnog stanovišta, jer se aspekt pravnog tretiranja razlikuje od aspekta stvarnosti. Naprimjer, kada čujemo Poslanika da kaže: “Ko osvane, a ne pridaje pažnju pitanjima muslimana, on nije musliman.”

Sasvim smo sigurni da Poslanik nije mislio na fikhski aspekt islama, drugim riječima, ne možemo za onog koga obuhvata sud ove predaje u tom slučaju reći: Njegova žena ga mora napustiti jer mu je zabranjena, njegov imetak se mora podijeliti među njegovim nasljednicima, a kada umre, nećemo ga kopati u muslimanskom groblju. Misli se zapravo da se islam tog čovjeka – sa stanovišta individualnih osobina i psihološkog djelovanja – ne smatra vrijednim. On je sličan učeniku koji ne podliježe obrazovno-odgojnom uticaju profesora i škole, iako je svakodnevno prisutan na časovima, jer je – psihički odsutan – lišio sebe mogućnosti usvajanja nastavnog gradiva, tako da nema nikakvog napretka ni usavršavanja – ni psihičkog, ni obrazovnog, ni odgojnog.

Vrijednost islama

Vrijednost islama postaje očita tek kada on bude prihvaćen  od vjernika muslimana na temelju razboritog razmišljanja, i to tako da se musliman suprotstavi kad god se suoči sa

nečim što mu je zabranjeno i da izabrano učini zalogom i zbiljom svoga bića. U suri Hadž, u 11. ajetu čitamo:

Ima ljudi koji Allaha obožavaju samo riječju; ako ga zadesi sreća, osjeća se sigurnim, a ako zapadne u iskušenje, vraća se nevjerstvu, pa tako izgubi i Ovaj i Onaj svijet. To je, uistinu, očiti gubitak.

Dakle, spomenuta gospoda ne obožava Allaha na pravi način, već čisto zbog očitih koristi do kojih dolaze obavljajući ibadete. Ako budu stavljeni u neko iskušenje u kojem bi – ako bi željeli sačuvati vjeru – izgubili ovosvjetske koristi, bez razmišljanja napuštaju vjeru i vraćaju se prijašnjem putu. Takvi gube i Dunjaluk, i Ahiret, i doživljavaju posvemašnji bankrot. 

Razlika između mjerila kojim se biralo i izabranog

U ovom slučaju očita je razlika između mjerila koja važe prilikom izbora (riječ je o stizanju do materijalnih koristi) i izabranog, tj. vjere. Mjerilo izbora je materijalna stvar, privremena, promjenljiva, dok je izabrano stvar duhovne naravi, vječno, postojano. Ovo dvoje ne može uporedo trajati, jer su promjenljivost i prolaznost osobine materije, koja ne može opstati pokraj onog što je vječno. Moguće je da sticajem određenih prilika nekada budu zajedno, a nekad udaljeni jedno od drugog. Stoga, ukoliko obožavanje Boga ne bi bilo utemeljeno na oštroumnosti i razumijevanju, te ljubavi prema vjeri, ono u tom slučaju ne bi imalo vrijednosti. Jer na kraju, takvo vjerovanje odvaja čovjeka od Uzvišenog, štaviše, dovodi ga u situaciju da postane od onih koji Ga poriču. 

Znanje o Božijoj Jednoći također nije islam

Ako neko priznaje postojanje Boga, neminovnost Sudnjega dana, čak ako priznaje i prihvata Božiju moć upravljanja – ne znači obavezno da je musliman. Čak i u slučaju da priznaje poslanstvo. Najbolji dokaz za rečeno je šejtan. On se obratio Uzvišenom riječima:

Stvorio si me od vatre, a njega od gline. (El-A‘raf, 12) Daj mi prilike do Sudnjega dana. (El-A‘raf, 14) I tako mi veličanstva Tvoga, sve ću ih zavesti, osim od njih Tvojih pročišćenih robova. (Sad, 82)

Šejtan u ovim ajetima, vidimo, priznaje i Boga, kao stvoritelja, i Sudnji dan, i poslanstvo.

Bez mnogo objašnjavanja, on je pričao s Bogom, znači ne samo da vjeruje već zna da je Bog Bog, da je Poslanik poslanik i da je Sudnji dan Sudnji dan, ali – usprkos svemu – nije se pokorio, tj. nije postao musliman (onaj koji se pokorio, potčinio, predao). Zato ga Kur’an – u isti mah kada ga prikazuje kao onog koji ove stvari i zna, i prihvata – označava kao nevjernika (kafira). Prema tome, verbalna izjava i geografska pripadnost vjeri ne predstavljaju islam. Također, ni samo razumsko prihvatanje nije islam. Islam znači pokoravanje srcem, koje čini da cijelo čovjekovo biće bude ispunjeno služenjem islamu. U vezi sa onima koji su preko nekog poslanika primili vjeru, alinisu prihvatali poslanstvo onih koji su kasnije dolazili, Kur’an kaže da su kafiri. U 145. ajetu sure Nisa stoji:

Oni koji u Allaha i poslanike Njegove ne vjeruju i žele da između Allaha i poslanika Njegovih u vjerovanju naprave razliku, i govore: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo”, i žele da između toga nekakav stav zauzmu – oni su zbilja pravi nevjernici; a Mi smo nevjernicima pripremili sramnu patnju.

S druge strane, nevjerstvo, koje se nalazi nasuprot islamu, također ima dvije kategorije, a to su geografsko i logičko nevjerstvo. Geografsko se ogleda u podložnosti okruženju u kojem- se živi, ali ukoliko bi takvom pojedincu istina bila prikazana, sigurno bi je prihvatio i ne bi joj se suprotstavio. Iako je pravno, tj. šerijatski gledano, nevjernik – nije nevjernik u fitretu.

Sjetimo se i Descartesa

René Descartes (1596-1650) je francuski filozof, naučnik i matematičar, a ponekad ga nazivaju i ocem moderne filozofije. Bio je filozof čije razmišljanje je sažeto stalo u rečenicu: “Mislim, dakle, postojim” (Cogito, ergo sum).[5] 

Nakon dokazivanja svoga postojanja, Descartes dokazujedušu, tijelo. Za njega postojanje Boga postaje bjelodano, a zatim se posvećuje pitanju vjere i kršćanstvo odabire kao najbolju vjeru. U vezi sa tim iznosi zanimljivo gledište: “Ne kažem: kršćanstvo je sigurno najbolja vjera na svijetu. Kažem samo da je između vjera koje sam ja upoznao i koje sam imao priliku istražiti kršćanstvo najbolja vjera. Ja ne želim rat s istinom. Ukoliko bi bilo gdje na svijetu postojala vjera koja bi se nakon istraživanja pokazala boljom od kršćanstva, ja bih je sigurno prihvatio.” [6]

Da li ovu misao, kojom Descartes očito poručuje dane želi rat s istinom, možemo smatrati nevjerničkom? I njenog govornika nevjernikom? I zbog toga što nije musliman smatrati ga vječnim Džehenemlijom? Zar nam Kur’an jasno i glasno ne kaže: I mi ne kažnjavamo sve dok ne pošaljemo poslanika (El-Isra, 15), tj. dok ne upotpunimo argumentaciju.

Riječ je o važnoj kur’anskoj temi, na što ukazuje veći broj ajeta, da dok se čovjeku ne zaokruži argumentacija, kazna ne dolazi na red. Kazna dolazi ondje gdje je prkos prevladavajući, tj. kod onih ljudi koji shvate istinu, ali je iz tvrdoglavosti i inada poreknu, i to u skladu s kur’anskim stavom:

 I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, ali su u sebi vjerovali da su istinita, pa pogledaj kako su skončali smutljivci. (En-Neml, 14)

S obzirom na izneseno, važno je imati na u umu da lingvističkiposmatrano riječ džahd znači osporavanje nečega čija postojanost je očigledna u srcu čovjeka, ili prihvatanje nečeg čije poricanje je očito u srcu.

Zaključak

Kada govorimo o islamu s namjerom da shvatimo svoju islamsku obavezu, moramo na prvom mjestu riješiti svoj odnos prema vjeri, tj. vidjeti kada kažemo islam na koji to islam mislimo. Da li na islam koji smo primili kao nasljedstvo, i o kojem jedino što znamo jeste ime, a od propisa važne su nam samo formalnosti. Ili mislimo na logični islam, protkan argumentacijom, čije zakone i propise smo oštroumno uočili i zaljubljeno prihvaliti. Dakle, u ovom odsudnom pitanju od prvorazredne važnosti je prepoznavanje islama. 

Zlatna predaja

U jednoj predaji se kaže: “Koliko je samo učenih koje je ubilo neznanje!” Prenosi se od hazreti Alije i premda se na prvi pogled doima protivrječnom, zamislimo li se malo šta nam se želi napomenuti, shvatit ćemo da je uzeo u obzir najosnovniji društveni problem i vjerskog i naučnog okvira. Upravo sa ovog aspekta u hadiskim knjigama nailazimo na dva poglavlja, jedno s naslovom obrazovanje i odgoj, drugo razum i promišljanje. Svako ovo poglavlje tiče se različitih vidova čovjekove intelektualne suštine. Poglavlje obrazovanja tiče se znanja i obavještavanja o zakonima, a poglavlje razuma odnosi se na analizu stečenih saznanja, tj. da ono što smo primili putem vanjskih opažajnih moći razmotrimo, ispitamo i pohranimo u svoje pamćenje.[7]

 

IZVOR: Akbar Eydi, PREDAVANJA MLADIM, preveo sa perzijskog Ertan Basarik, Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1433/2012.