Dok su prvi muslimani, Alejhisselamovi drugovi, boravili u Mekki – kao malobrojni, živeći pod pritiskom mušrika (idolopoklonika) – oni su trpjeli svakojake zulume, nepravde i nasilja. U takvoj situaciji, morali su se, u prvom redu, boriti za svoju egzistenciju, za održanje golog života. Zato nisu mogli ni pomišljati na kakve dalje ciljeve i akcije za uređenje svoje zajednice.
Ali, kad su preselili u Medinu, kad su hidžret učinili, onda je nastala prekretnica u njihovom životu. Došli su do slobode, našli svoj novi zavičaj. Imali su sada svoju slobodnu teritoriju – svoj grad, gdje su našli svje istomišljenike i braću po vjeri. Tu su mogli u miru živjeti, slobodno se razvijati i postepeno jačati, da bi se mogli oduprijeti svojim neprijateljima. A onda, kad su se osjetili sigurnim, na črstom tlu, tek tada su mogli pomišljati i na uređenje društvenog života, kao prva islamska zajednica.
Prva briga Muhammeda, a.s., kad je prilikom svog preseljenja stigao u predgrađe Medine, u selo Kuba, bila je da sagradi džamiju. Tu je ostao četiri dana dok džamija nije završena.
To je prva džamija koja je sagrađena u islamu i bila podignuta na slobodnoj teritoriji.
A onda je Alejhisselam, završivši to djelo, krenuo u Medinu, jašući na devi. I gdje je deva stala, tu je napravio sebi stan. A pored stana, odmah je sa svojim drugovima počeo graditi džamiju.
Smatrao je to prvom i najprečom dužnošću, jer su muslimani morali imati jedno određeno mjesto, gdje će se okupljati, gdje će zajednički, džematile, namaz klanjati; gdje će Pejgamberove savjete slušati i upute primati, a onda i važna društvena pitanja zajednički rješavati.
Ta džamija, Mesdžidi-Nebevi (hazreti Pejgamberova džamija), i danas postoji na istom mjestu gdje je sagrađena. Samo je, tokom vijekova, dograđivana i proširena kako bi mogla udovoljiti potrebama muslimana, koji su se tu, u sve većem broju, slijegali i okupljali.
Svojim primjerom, izgradivši u veoma kratkom roku ove dvije džamije, Alejhisselam je dao uputu i podstrek svojim drugovima i nasljednicima, da odmah podižu džamije u krajevima u kojima se islam širio. Tako su muslimani i postupili.
Već polovinom druge godine po Hidžretu, bilo je u Medini i njenoj okolini podignuto oko deset džamija. A onda su džamije počele nicati i u drugim mjestima, i njihov je broj naglo rastao, kako se je islam širio i novi krajevi osvajali.
Tako su se u praksi provodile kur'anske riječi: Džamije podižu mu'mini, pravi iskreni vjernici.
Iz svega navedenog vidimo koliki je sevab sagraditi džamiju, gdje će se vjernici moći okupljati i zajednički namaz klanjati. Vidimo isto tako, da je dužnost muslimana da se brinu za podizanje džamija. Ko voli džamiju, on je i čuva, posjećuje, održava i pomaže koliko može. Po tome se odmah može poznati jedan mu'min: on na djelu, svojim primjerom i postupkom pokazuje svoj iman.
Izvor: h. hfz. Halid ef. Hadžimulić, Hutbe, Udruženje Hadži Mujaga, Sarajevo, 2015, str. 110-112.