Autor: Sead Halilagić
Među ulemom Bosne i Hercegovine dvadesetog stoljeća koja je sve svoje snage i sposobnosti uložila na putu vjerskog, prosvjetnog i kulturnog očuvanja identiteta muslimana jedno od najznačajnijih mjesta pripada i hafiz Mahmud ef. Traljiću, profesoru, odvažnom borcu za istinu i istinskom Allahovom robu.
Rođen je u Sarajevu 28. aprila 1918. godine u porodici Traljić koja je po usmenoj tradiciji i pisanim dokumentima doselila u Sarajevo iz Dalmacije u drugoj polovini 17. stoljeća.
Poslije mekteba i osnovne škole, 1932. godine se upisuje u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu. Kao učenik IV razreda medrese završio je hifz pred hafiz Mustafa ef. Mujezinovićem (1883-1946), koji je među muslimanima Sarajeva poznatiji kao hafiz Mustafa ef. Kovač. Dova mu je bila 11.11.1935. godine, uoči Lejletu-l-berata. Nakon završetka Gazijine medrese 1940. godine, kao jedan od najboljih učenika, upisuje Višu islamsku šeriatsko-teološku školu, na kojoj je i diplomirao 1944. godine.
U toku drugog svjetskog rata, saosjećajući sa stradanjima i patnjama muslimana BiH, išao je u Foču, Goražde i Čajniče ispred Muslimanskog dobrotvornog društva „Merhamet“ kako bi siromašnim i ugnjetavanim olakšao tegobe. 1944. godine se zapošljava u Gazi Husrev-begovu biblioteku u svojstvu bibliotekara (hafiz-kutub) gdje radi do juna 1947. godine, kada biva uhapšen. U istom periodu je radio i kao honorarni profesor na Gazi Husrev-begovoj ženskoj medresi na više predmeta: ahlak, fikh, akaid, kiraet, vaz i nacionalna povijest. Istovremeno je obavljao dužnost imama u džamiji Sinan vojvoda Hatun na Vratniku. U septembru 1947. godine je nepravedno osuđen od strane komunističke vlasti na deset godine teške robije sa prisilnim radom sa grupom uglednih intelektualaca koju čine: Kasim ef. Dobrača, Derviš ef. Korkut, dr. Kasim Turković, dr. Jusuf Tanović, dr. Salih Udžvarlić, Abdulah ef. Dervišević, Ibrahim ef. Karalić, Hasan ef. Avdić, Hasan ef. Ljevaković, Muharem ef. Abdihodžić, Osman ef. Hasanović i Mustafa Hebović. Optuženi su za navodne aktivnosti rušenja postojećeg poretka u FNR Jugoslaviji uz pripisivanje špijunske djelatnosti. Sve ovo je bilo iskonstruisano i temeljeno na lažnim dokazima i svjedočenjima pojedinih Bošnjaka, pripadnika Islamske zajednice. Čak su kao jedan od dokaza da se radi o organizovanoj grupi navodili i hafiz ef. potpis sarajevske rezolucije od 14. avgusta 1941. godine koja je donešena na godišnjoj skupštini El-Hidaje, organizacije Ilmijje, u kojoj se osuđuju napadi na živote i imovinu stanovništva Bosne i Hercegovine bez obzira na vjeru i nacionalnu pripadnost. Hafiz Mahmud je bio posljednji živi potpisnik ovog prvog javno dignutog glasa od strane muslimana BiH protiv genocida, fašista u II svjetskom ratu. U zatvoru u Zenici je proveo devet godina i osam mjeseci, ne želeći podnijeti molbu za smanjenje kazne, jer bi u tom slučaju morao iskazati kajanje i prihvatiti iskonstruisanu optužbu kao istinitu, a hafiz ef. se nije kajao za ono što je radio, jer je sve činio u ime Allaha a na dobrobit islama i muslimana. Želio je da muslimani uoče da ima bar neko ko se zalaže za njihov bolji i srećniji život. Mada je bio nježan, krhkog zdravlja načetog prebolovanim tifusom (1943. godine), a što je kao trajnu posljedicu ostavilo srčane tegobe, sve godine tamnovanja u zeničkom kazamatu je proveo ili na najtežim poslovima (u željezari, izgradnji tunela za željeznicu, tucanju kamena i sl.) ili u „staklari“ tj. samici uz surove životne uslove (smještaj na hladnoj betonskoj podlozi bez grijanja, neadekvatnu odjeću i slabu hranu i uz potpuno izolovanost od vanjskog svijeta. I pored ovih nečovječnih uslova i raznih oblika fizičke i psihološke torture tokom čitave robije živio je islamski ispunjavajući sve propise i služeći za primjer ostalima. Radi ovoga je bio i dodatno kažnjavan, jer je obavljanje vjerskih dužnosti bilo zabranjeno. O snazi hafizovog duha i čvrstini uvjerenja najbolje nam svjedoči sljedeće događanje. U toku istrage i boravka u zatvoru, posebno probrani i odani kadrovi tadašnje vlasti su nastojali uticati na promjenu hafizovih opedjeljenja i stavova. Uprkos ispoljene grubosti i raznih oblika mučenja u tome nisu uspjeli. Kako su mnogo psovali i vrijeđali islamske svetinje hafiz im je uslovio komunikaciju sa prestankom tih radnji. Nije ga boljela fizička tortura već mu je bilo stalo do zaštite svojih vjerskih ubjeđenja. Uprkos primjenjenim različitim metodama ti zlikovci su se morali korigovati i priznati svoj poraz te su prestali u kontaktu sa hafiz Mahmudom da psuju i vrijeđaju. I pored surovih zatvorskih uslova ostao je vedar pa spreman i na šalu.
Po izlasku iz zatvora, u januaru 1957. godine zatražio je službu u IZ. Tadašnji reisu-l-ulema ga je uputio u Ulema medžlis a oni na predsjednika Vakufsko-meraifskog sabora. Svi su mu obećavali službu ali su mu tek nakon tri mjeseca saopćili da nemaju mogućnost za upošljenjem, bojeći se tadašnje vlasti. Nakon razgovora hafizovog prijatelja, akademika Hamdi ef. Kreševljakovića sa direktorom Narodne biblioteke BiH Brankom Čuvićem, zapošljava se u ovoj ustanovi i to osam dana od upita o poslu. Tu ostaje uposlen punih 27 godina da bi 16. marta 1984. godine otišao u penziju sa napunjenih 65 godina života. U biblioteci je radio na nabavci knjižnog fonda; na obaveznom primjerku knjige; na rukopisima rijetke knjige i arhivske građe. To je mogao raditi zahvaljujući dobrom poznavanju arapskog i turskog jezika i služenja perzijskog i njemačkog jezika. Dobro poznavanje arapskog jezika mu je bilo verifikovano od nadležne institucije UN-a.
Od 1969. godine u džamiji Čokadži hadži Sulejman (Jedileri) je bio hatib na „radničkoj džumi“ koja je 1974. godine prešla u džamiju Vekil Harč (Hadžijska) gdje obavlja hatibsku dužnost do 1990. godine, kada je i prestala potreba za ovom kasnom džumom radi izmjenjenih društvenih okolnosti. Da napomenem da je Salih ef. Šestić prvi počeo da klanja radničku džumu 1957. godine, kada je na pismeni zahtjev hadži Fejzullah ef. Hadžibajrića hafiz Mahmud ef. preuzeo dužnost hatiba. Od 1974. do 1996. godine bio je imam Jahja pašine džamije u Ćurčića mahali. Nakon zatvaranja Begove džamije, krajem aprila 1990. godine, radi renoviranja, obavljao je dužnost hatiba u istoimenom mektebu. Džume su mu trajale petnaestak minuta a bile su jezgrovite, jasne i aktuelne. Činila su ih dva-tri ajeta ili hadisa sa pojašnjenjem, jer je nastojao da ne opterećuje ljude preko njihovih mogućnosti te da im zadrži pažnju tokom čitave hutbe.
Na inicijativu hafiz Mahmuda 1965. godine je formirana komisija za preslušavanje kandidata za hifz, čiji član postaje 1976. godine, njen potpresjednik 1986. godine a u periodu 1987-2001. njen predsjednik. Pred hafiz Mahmud ef. kao muhafizom (do sredine 1997. godine) hifz je uspješno završilo 18 kandidata, a kao član navedene komisije 80 kanditata (koliko je meni poznato).
Prvog novembra 1982. godine na inicijativu hadži šejh Fejzullah ef. Hadžibajrića, a nakon smrti Mustafe ef. Mehića započinje sa tečajem Kur'ana i proširene vjerske obuke za odrasle u Hadži Sinanovoj tekiji i Sarajevu koju drži šest godina.
Od 1988/89. školske godine je bio predavač Kiraeta na Islamskom teološkom fakultetu da bi istu dužnost obavljao i na postdiplomskom studiju po njegovom formiranju na ovom fakultetu 1997. godine.
Odlukom Odbora IZ Sarajevo od 26. aprila 1976. godine preuzima dužnost nazira kao jedan od dva člana Savjeta u Upravi Gazi Husrev-begova vakufa. Obavljanje bilo koje dužnosti propisane Gazi Husrev-begovim vakufnamama je smatrao posebnom odgovornošću i počašću te je nastojao da se sve propisane odredbe u potpunosti ispoštuju, radi čega je dolazio u koliziju pa i sukob sa drugim koji nisu bili tog stava. Sa radošću se prihvatio učenja 19. džuza u Begovoj džamiji i to u dva navrata, u periodu 1942–1947. godine i 1984–2001. godine, da bi zamijenio hafiz Kjamil ef. Silajdžića i na dužnost starješine džuzhana (vaziunnokta).
Od 1984. godina je i član kolegija Dervihana Begove džamije, zamjenjujući u početku h. hafiz Smail ef. Fazlića da bi njegovim preseljenjem na Ahiret 25.11.1985. postao njegov stalni član. Uz hafiz Mahmuda, koji je bio prvi učač, su učili redoslijedno hafiz Halid Hadžimulić, hafiz Vehbija Šećerović, hafiz Ismet Spahić i hafiz Kjamil Silajdžić. Nekoliko godina je uz ramazani šerif vazio po mnogim mahalskim džamijama u Sarajevu, a jednu godinu je odlazio i u Zenicu i po tamošnjim džamijama vazeći upućivao ljude istini, pozivajući ih da se vrate stvarnim životnim istinama, Kur'anu i Poslanikovom sunnetu. Također je održao mnoga predavanja i po sarajevskim tekijama. Od osnivanja Tarikatskog centra 30.05.1977. godine bio je njegov stalni šeriatski savjetnik i u mnogome je doprinio da se ukine nesretno i nepravedno donesena odluka o zabrani rada tekija od 13. marta 1952. godine. Aktivno je učestvovao u osvjetljavanju tarikata i tesavvufa našoj javnosti kroz kazivanja i pisanja o životu i radu pojedinih uglednih pripadnika tarikata i njihovim zaslugama na polju islama kod nas. Recenzirao je sve radove hadži šejh Fejzullah ef. Hadžibajrića, koji je nesumnjivo prva ličnost na polju tarikatsko-tesavufskog djelovanja u BiH u prošlom stoljeću. Bio je, kako bi reci hadži Fejzullah ef. Hadžibajrić: „kapija za ulazak u tarikat“. Svi koji su primljeni u tarikat pred hadži šejh Fejzullah ef. su morali učiti islamske discipline pred hafiz Mahmudom ef. Traljićem. Mada zvanično nije bio pripadnik ni jednog tarikata bio mu je istinski prijatelj i pomagač.
Mahmud ef. ljubav prema nauci datira iz najmlađih dana, a usadili su mu je otac Muhamed i brat prof. Seid, koji su mnogo čitali i nabavljali razne knjige i novine, sa akcentom na historijsku literaturu. Posebno mjesto u hafizovom životu zauzima druženje, učenje i rad sa hadži Mehmed ef. Handžićem. Također je mnogo prijateljevao sa našim prvim akademikom Hamdi ef. Kreševljakovićem, koji ga je učvrstio na naučnom polju historičara kulture. Nakon izlaska iz zatvora najviše se družio sa tadašnjom uglednom ulemom. Posebnu grupu prijatelja, odličnika toga vremena, su činili: Kasim ef. Dobrača (1910–1979), Muhamed ef. Fočak (1906–1978), hadži hafiz Omer ef. Mušić (1903–1972), hadži hafiz Ibrahim ef. Trebinjac (1912–1982), hadži Mehmed ef. Mujezinović (1913–1981), hadži šejh Fejzullah ef. Hadžibajrić (1913–1990) i hafiz Mahmud ef. Traljić. Oni su bili najučeniji i najugledniji muslimani tog vremena. Naizmjenično su se sastajali, svakog utorka naveče, po kućama prateći stanje muslimana i ukupna društvena kretanja u državi, a sa konkretnim pojedinačnim zaduženjima, a sve u cilju zaustavljanja daljeg pada i poboljšanja ukupnog stanja muslimana u BiH i to kroz očuvanje lijepe tradicije i moralnih islamskih vrijednosti. Nakon preseljenja hafiz Ibrahim ef. Trebinjca 1982. godine prestali su se sastajati po kućama, ali su se hadži Fejzullah ef., Mahmud ef. i još nekolicina mlađih iz novog društva, redovno viđali subotom iza podne namaza u dućanu hadži Seidage Kalajdžisalihovića preko puta Begove džamije.
Kao učenik viših razreda Gazi Husrev-begove medrese, 1938. godine, je počeo sa pisanjem objavljujući u listu Naša budućnost članak „Merhum Sead Omerović“. Ukupno je napisao oko 320 radova, kraćih i dužih. Krug interesovanja mu je bio širok sa akcentom na islamsku prošlost i kulturnu historiju bosansko-hercegovačkih muslimana. Nauku islama je crpio iz Kur'ana i hadisa. Posebno se interesovao za islamsku etiku, njegovanje adaba i ahlaka među muslimanima, i pozivao „vraćanju starim vrijednostima“. Od osnivanja El Hidaje se uključuje u njen rad da bi od 1942. godine radio kao tajnik i administrator lista pomažući hadži Mehmed ef. Handžiću kod uređivanja i korekture. U periodu 1939–1943. je vodio rubriku „Naša hronika“. Bio je učesnik u pisanju ili korekturi i drugih El Hidajinih izdanja: Poruka Glavnog odbora El Hidaje; Ilmihala za svakog muslimana i muslimanku; Islamskog obiteljskog života… Bio je član uredništva Anala Gazi Husrev-begove biblioteke od 1972. godine do knjige XVII – XVIII, a u periodu 1980–1986. i njen tehnički urednik. Aktivno je učestvovao u pripremi i održavanju akademija „Šebi arus“ i uređivanju i izdavanju istoimenog godišnjaka Tarikatskog centra od početka izlaženja 1973. godine pa sve do preseljenja na Ahiret.
Mahmud ef. Traljić je bio recenzent i član uređivačkog odbora svih objavljenih djela Fejzullah ef. Hadžibajrića i nekih drugi autora.
Radove su mu objavljivali: Anali Gazi Husrev-begove biblioteke; Bibliotekarstvo; El Hidaje; Glasnik IVZ (VIS); Islamska misao; Kalendar Narodna uzdanica; Novi behar; Almanah Bakije; Preporod; Šebi arus; Takvim; Zemzem i neki drugi časopisi i novine. Bio je saradnik Enciklopedije Jugoslavije, Zagreb, za koju je napisao šest jedinica; Leksikona pisaca Jugoslavije, Novi Sad; Enciklopedije BiH i Islam ansicklopedisi, Istanbul, Turska. Objavljenje su mu 4 knjige. U saradnji sa dr. Muhamedom Hadžijahićem i mr. Nijazom Šukrićem u povodu otvaranja Islamskog teološkog fakulteta u Sarajevu napisao je monografiju: „Islam i muslimani u BiH“, Sarajevo, 1977. str. 168+2, Starješinstvo IZ u BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Sam je napisao knjige:
– Istaknuti Bošnjaci, Zagreb, 1994., 191+3 str., Međunarodna zajednica za pomoć muslimanima BiH. Knjiga sadrži 35 članaka o pojedinim ličnostima. Knjiga je doživjela i II prošireno izdanje sa još 20 ličnosti koje su svojim djelom pružile značajan doprinos životu muslimana BiH XX stoljeća. II izdanje broji 346 stranica a izdao ga je El Kalem, a ima posebnu vrijednost što je autor pisao o ličnostima koje su obilježile XX stoljeće, a koje su zbog svog islamskog opredjeljenja bile neopravdano osporavane i zanemarivane u životu Bosne i Hercegovine.
– Mali podsjetnik datuma islamske prošlosti Bošnjaka, Sarajevo, 1996., 152 str., El Kalem. Knjiga sadrži kratke informacije o bitnim zbivanjima i likovima Bošnjaka muslimana koji su uticali na tok zbivanja u Bosni u drugoj polovini XIX stoljeća i tokom XX stoljeća.
– Iz kulturne historije Bošnjaka, Travnik, 1999., ŠIP DD „Borac“ Travnik, 365 str. Knjiga sadrži 29 članaka o pojedinim značajnim ličnostima iz prošlosti Bošnjaka (Hamdi ef. Kreševljaković, Mehmed ef. Handžić, Š. Abdurahman Sirri, Ahmed ef. Cesri, Husein ef. Rizvić i njihov doprinos kulturnoj baštini); Ulozi Kur'ana i hifza u životu muslima BiH; Mjestu i značaju vakufa u BiH; O pojedinim bibliotekama, mektebima, tekijama, rukopisnim djelima i kaligrafskim radovima vrijednih a skoro zaboravljenih mjesta i autora za očuvanje kulturnog identiteta Bošnjaka.
Izradio je mnogo bibliografija i predao ih javnosti na korištenje, a posljednja koja još nije ugledala svjetlo dana je auto bibliografija, koja će se ako Bog da uskoro objaviti u Šebi arusu.
Malo je urađenih diplomatskih, magistarskih i doktorskih radova na Islamskom teološkom fakultetu, a i na još nekim fakultetima društvenih znanosti, u koje nije utkan hafizov doprinos. Zadivljujuće je bilo slušati kako na upit odmah odgovara sa čitavom listom neophodne literature za pojedine teme uz navođenje autora, naslova knjige, časopisa ili novine, godinom izdanja, broja, stranice pa i mjesta gdje se to nalazi. Pri ovome se najviše uočavala primjena savjeta hadži Mehmed ef. Handžića „ne piši već pamti“ izrečena hafizu kao mjera opreza u teškim vremenima. Kroz svoj dugogodišnji i plodni rad hafiz je neprekidno pokazivao temeljiti interes za kulturnu povijest islama i muslimana u BiH čuvajući od zaborava i propasti brojne pojedinosti o događajima i ljudima kojima je bio savremenik te spada u red najzaslužnijih historičara kulture. Mnogo je čitao i skupljao knjige. Ustupio je jednu svoju biblioteku od nekoliko hiljada knjiga Hadži Sinanovoj tekiji u Sarajevu, a druga približne brojnosti čini jezgro biblioteke Muhamed Seid ef. Serdarević u Zenici.
I kroz vlastito življenje, a i pisane radove nastojao je izdignuti islamsku univerzalnost i ljepotu islamskog sistema življenja na najveću stepenicu kojoj nema alternative. Radi toga je bio uistinu ponositi borac na braniku islama i istine. Ni pred kim nije poginjao glavu sem na sedždi pred Uzvišenim Stvoriteljem kojem je jedino robovao. Dviju očevih uputa se pridržavao dosljedno čitav život: „Pomozi kome god možeš“ i „Nisam te upisao u Gazijinu medresu da učiš za pare“, kao i savjeta hadži Mehmed ef. Handžića: „Pošteno surađuj s kim god možeš, ali samo Allahu služi“. Mada po prirodi veoma skroman i tih znao je reagovati na svaku neistinu i nepravilnost ma od koga ona dolazila. To je činio na jedan lijepi islamski način ali odlučno i u direktnom obraćanju svakom pojedincu. Pri tome mu nije bila važna vlastita promidžba već istina, te se može slobodno reći da je bio jedan od rijetkih pripadnika skupine ehli hakk. Ovo mu je obezbjeđivalo dužno poštovanje od svih, i prijatelja i neprijatelja. Bio je ponosan ali ne i ohol, jer je činio ono što od njega traži naša uzvišena vjera. Nije gajio mržnju ni prema kome, pa ni spominjao veliku nepravdu koja mu je učinjena a posebno ne ljude koji su se prodali za položaje lažnim svjedočenjem. Sve je to smatrao Allahovim iskušenjem i svom Gospodaru prepuštao na sud. Nikada nije prema tim ljudima iskazao imalo gorčine. Zaobilazio ih je i nije želio sa njima ni razgovarati, a kamo li biti u društvu ili pisati o njima, mada su to neki tražili. Kao što reče reisu-l-ulema dr. Mustafa ef. Cerić u obraćanju nakon obavljene dženaze hafizove, koju je klanjao hafiz Vehbija Šećerović, u haremu Begove džamije: „Bio je svjedok svima nama. On je bio svjedok života u Bosni. Bio je svjedok i dobrim i lošim ljudima u našoj povijesti. On je svjedočio ono što nekada niko nije smio svjedočiti. On je bio opomena svojim životom, svojom riječju i odnosom prema svojim sunarodnjacima u vremenu i u poslovima koji drugi nisu smjeli svjedočiti“.
Čuvao se niskosti ovog svijeta i pouzdavao se u Uzvišenog Stvoritelja, a ne u varljivi Dunja. Spoznao je njegovu prolaznost i zablude. Više je volio Ahiret od Dunjaluka ali je bio uvijek i u svim situacijama optimista, jer se oslanjao na Allaha, dž.š., i osjećao Njegovu blizinu. Nije bio zabavljen sticanjem materijalnih dobara sem koliko mu je bilo potrebno za skroman i normalan život. Imao je veoma skladan i harmoničan islamski brak sa Naila hanumom koji može služiti za primjer. Uvijek je bio elegantno obučen. Nosio je odijelo pa i u ljetnom periodu, kao znak uljudnosti, uz obaveznu francusku kapu. Imao je gospodsko držanje. Na jednom bajramskom prijemu kod reisa Naim ef. Hadžiabdića koji ga je upitao zašto ne nosi hodžinski kijafet (ahmedija i džube) hafiz je odgovorio: „Kada ga skinu oni koji ne zaslužuju da ga nose odmah ću ga obući.“ Uvijek je težio napretku i vlastitim primjerom kroz aktivni rad djelovao na svoju okolinu mnogo više nego riječju. Doveo je u sklad privređivanje na Dunjaluku i činjenje dobra radi ahiretske nagrade. Za sve što je radio nije očekivao nikakvu pohvalu ili nagradu, a da i ne spominjemo materijalnu nadoknadu. Imao je ispravno mišljenje. Nikada se nije bavio besposlicama. Nije se žalostio kada bi ga snašle nevolje već ih je strpljivo podnosio i radio na njihovom otklanjanju. Nije se stidio da učene pita za savjet, a na svačiji upit je srdačno odgovarao starim sarajevskim ulemanskim stilom, ne koristeći nerazumljive filozofske termine. Bio je stamen i pouzdan i nije prezao ni pred čim uz maksimalnu predanost islamu i dužnostima koje je obavljao. Znao je hiljade i hiljade podataka radi čega su ga mnogi zvali „živom enciklopedijom“ a mnogi i „živom bibliotekom“. Bio je rado viđen i poštovan u svim krugovima. Posebno je pazio, pridržavao se i pozivao druge da se drže naše islamske tradicije. Uistinu je hafiz Mahmud ef. opečatio vrijeme u kojem je živio.
Posljednje tri godine svoga života, radi bolesti i otežanog hoda, nije izlazio iz kuće. Mada mu je pričinjavalo opterećenje, s radošću bi primao goste, dok god je to mogao, i uz vedar i prijatan razgovor interesovao bi se o mnogim pojedincima i zbivanjima. Posljednja dva mjeseca života bolest ga je vezala za krevet. Bolest koja je sve više slabila njegov krhki organizam ga nije spriječila da isposti posljednji ramazani šerif upotpunosti. A zar bi hafiz Mahmud ef. i mogao drugačije? Ovo ga je dodatno iscrpilo te nije mogao nikoga primiti za Bajram. Stanje mu se pogoršavalo iz dana u dan da bi u subotu, 28. decembra, u akšamskom vaktu, njegov plemeniti ruh se vratio svome Gospodaru, Allahu, dž.š.
Njegov odlazak će biti teško nadoknadiv u dogledno vrijeme te je rastanak sa ovim velikim čovjekom još bolniji.
Ukopan je 30. decembra 2002. godine u haremu Jahja pašine džamije u Ćurčića mahali. U kabur su ga ispustili najbliži prijatelji i učenici, pošto nije imao djece, dok su mu derviši Hadži Sinanove tekije, a i ostali učili kelimei tehvid nad kaburom.
Molim Uzvišenog Allaha, dž.š., da nagradi našeg hadži hafiz Mahmud ef. za sve ono što je dobro učinio, da mu oprosti eventualne greške i prestupe te da ga uvede u džennetske visine i Svoju blizinu. Amin.
Izvor: ŠEBI ARUS, godišnjak Tarikatskog centra, broj 24/25, Tarikatski centar Sarajevo, Sarajevo, 2006., str. 81-88.