Neki musliman, kršćanin i židov putovali skupa, pa navečer zakonačiše u jednom hanu. Musliman je tih dana postio, pa odluči poslije iftara napraviti halvu. Kršćanin i židov neko su se vrijeme sašaptavali, a onda rekoše: “Nas dvojica večeras nismo gladni, pa smo zaključili da je onda najbolje da ni ti ne jedeš halvu nego da je ostavimo za sutra.” “Ali vi znate da ja postim i da sutra ne mogu jesti s vama. Uostalom, podijelimo ovu halvu na tri jednaka dijela, pa neka svako jede svoj dio kad mu je volja!”, reče im musliman.
Kršćanin i židov, međutim, nisu to htjeli prihvatiti, nego su navaljivali da se halva ne dira do sutra, želeći muslimana dok bude postio dovesti u iskušenje. Zato rekoše: “Najbolje da sačekamo jutro, a onda neka svako ispriča šta je sanjao. Onaj čiji san bude najljepši neka uzme svu halvu.” Musliman pristade, pa ona dvojica, zadovoljni svojim lukavstvom, odoše na spavanje. Kad zaspaše, musliman pojede trećinu halve, a onda ostatak sakri, pa i on ode na spavanje.
Ujutro se umiše, obaviše molitvu, svako po svom zakonu, pa sjedoše skupa da ispričaju šta su sinoć sanjali.
Židov prvi ispriča svoj san: “Sanjao sam da sam sreo hazreti Musaa, pa me on sa sobom povede na Sinajsku goru!”
Kršćanin kaza: “Lijep san, mora se priznati, ali ja sam sanjao hazreti Isaa, koji me povede sa sobom visoko gore na četvrto nebo!”
Musliman se u sebi nasmija njihovim izmišljotinama, pa reče: “A ja sam sinoć sanjao našeg dragog poslanika Muhammeda Mustafu. Ispričah mu za onu našu sinoćnju raspravu oko halve, pa mi on reče da je vidio mog prijatelja židova sa hazreti Musaom na Sinaju, a kršćanina kako se sa hazreti Isaom penje na četvrto nebo. Onda mi kaza da, kad sam već ostao sam, trebam sam i pojesti onu halvu. Ja ga, naravno, poslušah, pa pojedoh onu halvu što sam je sinoć napravio!”
Židov i kršćanin skočiše i potražiše posudu sa halvom, pa kad vidješe da je prazna, uhvatiše se za glavu i povikaše: “Kako si mogao to učiniti?! Zar te nije bilo sram pojesti sve sam dok smo mi spavali?!”
Musliman im, sa smiješkom, odgovori: “Ali šta sam mogao kad mi je tako naredio naš Poslanik?! Zar ti, židove, ne bi poslušao hazreti Musaovo naređenje, i zar ti, kršćanine, ne bi uradio kako ti kaže hazreti Isa? Kako bih, onda, ja musliman mogao ne poštovati naređenje hazreti Muhammeda, a on mi je rekao da pojedem onu halvu!”
Shvativši da ih je musliman nadmudrio, židov i kršćanin slegnuše ramenima i rekoše: “Tvoj je san zaista bio najljepši i ispravno si postupio kad si poslušao vašeg poslanika!”
Pa rekoše: “Najbolja je zaista tvoja priča ova,
ljepša nego stotinu naših slatkih snova!
Od svog sna si imao koristi na javi,
naši snovi zauvijek su snovi ostali!”
Zapamtimo, dakle, dvije stvari: laži i lukavstva, prije ili kasnije, vrate se onome ko se služi njima i on ostane postiđen i ponižen. I drugo, stradao je onaj ko se oslanja na svoje snove i maštarije. Mudar čovjek drži se stvarnosti i trudi se da postupi onako kako je u određenoj situaciji najbolje.
Izvor: Dželaluddin Rumi Mevlana, Kazivanja iz Mesnevije, (preveo i prilagodio: Muamer Kodrić), Fondacija „Baština duhovnosti“, Mostar, 2011, str. 143-144.