Hasan Basri, Allah mu se smilovao, ne bijaše poslanik, ali njegove vrline bijahu blizu poslaničkim. Njegov način djevovanja, njegovo znanje i skromnost ostaviše neizbrisive tragove, tako da Hasan još uvijek živi među nama, živi jer ostavi nešto vrijedno spomena, živi jer je univerzalni primjer bogobojaznosti koja se očituje kroz skromnost, znanje i traganje za istinom.
Njegova majka bijaše sluškinja Ummi Seleme, jedne od žena Muhammeda a.s. Jedom prilikom Ummi Seleme podoji Hasana, a s njenim mlijekom u njeg se uli hiljade bereketa.
Prenosi se da se Hasan kao dječak napio vode iz Poslanikove a.s. čaše. Poslanik a.s. upita: „Ko je pio ovu vodu?“ odgovoriše mu: „Hasan,“ pa Poslanik reče: „U njega je uteklo od mog znanja onoliko koliko se odavde napio.“
Također se prenosi da je Poslanik a.s. kad je svratio kod Ummi Seleme zatekao Hasana i proučio dovu za njega, a tom dovom Hasan postade ono što je bio.
Odmah po rođenju odvedoše ga Omeru ibn Hattabu, Allah mu se smilovao, a on reče: „Dajte mu ime Hasan, jer na licu mu se čita dobro.“
Prije nego Hasan odluči biti isposnik, bavio se trgovanjem.Tako je jednom u Bizantu bio u društvu veleposjednika. On mu jednom reče: “Mi danas idemo na jedno mjesto. Ako hoćeš, pođi s nama.“ Hasan pristade i oni pođoše na neko mjesto van grada. Kasnije je Hasan pričao: “Vidjeh tamo šator od brokata, konopci su bili od svile, a klinovi zlatni. Onda oko šatora stadoše kružiti vojnici u ratnoj opremi; kružili su oko šatora sat vremena, nešto pričali, pa otišli. Zatim dođoše filozofi i učenjaci i oni napraviše isto što i vojnici i odoše. Nakon njih dođoše visoki plemići, koji se također zadržaše oko šatora, a zatim odoše. Dođoše potom djevojke, a svaka je bila ukrašena zlatom i draguljima, postupiše ko i ostali i napustiše to mjesto. Na kraju dođe i car sa svojom svitom i uđe u šator, malo se zadrža i ode. Začudih se i upitah: ‘O čemu se radi?’ velikodostojnik mi odgovori: ‘Car je imao pristalog sina, izvrsnog u svim znanostima i izvanredno vrle ćudi. Otac ga silno volio. Carević se odjednom razbolio. Ni najbolji liječnici mu nisu mogli pomoći. On umrije i sahraniše ga u ovom šatoru. Svake godine dolaze da ga obiđu. Prvo šatoru priđu vojnici i kažu: ‘O careviću, ako te od stanja u kome si može spasiti vojska i borba, spremni smo žrtvovati se za tebe. No smrt nije nešto od čega smo te mogli spasiti. ‘Zatim priđu filozofi i učenjaci i kažu: ‘Da te znanje i nauka mogu vratiti, učinili bismo to.’ Potom dođu plemići i kažu: ‘O careviću, da te naš zagovor i ugled mogu izbaviti, pomogli bismo ti. Ali ovo ti dade Onaj Koji ne mari za plemstvo i ugled.’ Potom priđu djevojke ukrašene zlatom i draguljima i kažu: ‘Da ti ljepota i imetak mogu pomoći, sve bismo učinile za tebe.’ Konačno u šator uđe i car i kaže: ‘Živote očev, kako bi ti otac mogao pomoći? Okupih za tebe vojsku, filozofe, učenjake, plemiće, uglednike, ljepotice i veliko blago. No, ovo ti učini Onaj kod Koga ti tvoj otac, pored svoje veličine, ne može pomoći. Do naredne godine mir neka je na te!'“
Ovaj događaj je imao veliki utjecaj na Hasana, te on odluči postati isposnik i ne smijati se sve dok njegov račun ne bude sveden. Predao se duhovnosti i ibadetu da se tada niko nije mogao mjeriti sa njim po bogobojaznosti. Jednom su starješinu upitali na nekom skupu: „Po čemu je Hasan najbolji među nama?“ a on im odgovori: „Zato što svima treba njegovo znanje, a on treba samo Boga; zato što u pitanjima vjere svako treba njega, a on ne treba nikoga.“
Jednom sedmično održavan je bio skup na kome bi se Hasan obraćao ljudima. Jednom prilikom ga upitaše: „Sigurno te raduje što se na tvojim skupovima okuplja ovoliko svijeta?“ on odgovori: „Nas ne raduje mnoštvo. Sretni smo nađu li se ovdje dva siromaha.“
Njegovi skupovi su bili obilježeni mudrošću i bogobojaznošću koja je izvirala iz svake njegove riječi. Bilježi se da ga upitaše: “Ko je musliman?“ a on reče: „Muslimani su u knjigama i pod zemljom.“ Također ga upitaše: „Šta je osnov vjere?“ a on odgovori: „Skrušenost,“ zatim ga upitaše: „ Čime se ona ruši?“ on reče: „Gramzivošću.“
Prenosi se da su Basrija jednom zatekli kako plače. Upitaše ga za razlog, a on reče: „Bio sam na svijelu kod Muhammeda ibn Ka`ba Karazija, pa je prenosio hadis u kome se kaže: ‘Ima vjernika koji će zbog svojih grijeha nekoliko godina provesti u Džehennemu.’ Kamo sreće da Hasan bude od onih koji će nekao hiljadu godina boravka u Džehennemu naposljetku izaći iz njega.“
Malik Dinar kaže: „Pitao sam Basrija: ‘Šta je propast za učenjaka?’ a on reče: ‘Smrt srca.’ ‘A šta je smrt srca?’ upitah, pa on odgovori: ‘Ljubav prema ovom svijetu.'“
Hasan Basri je imo komšiju vtropoklonika po imenu Šimeun. Ovaj se razbolje i bijaše na samrti. Hasan ga odluči obići. Hasan ga posjeti i reče: „Boj se Boga! Čitav si život proveo štujući vatru. Pređi na islam, pa se nadaj da će ti se Istiniti smilovati.“ Šimeun odgovori: „Troje me priječi da pređem na islam. Prvo je to što ste vi okrenuti ovom svijetu i danonoćno ga tražite. Drugo je to što tvrdite da je smrt istina, auopće za nju ne marite. I treće, govorite kako je susret s Bogom istina, a činite djela kojima On nije zadovoljan.“ Hasan reče: „Pa ako tako stoje stvari s pravovjernima, kako je onda s tobom! Oni vjeruju u Božiju Jednoću, a ti si život potrošio štujući vatru. Sedamdeset godina štuješ vatru, a ja ne, ali ona nas obojicu jednako prži, ne štedeći ni tebe ni mene. No, ako moj Bog hoće, učinit će vatru hldnom i ona neće moći spržiti niti jednu moju dlaku. I vatra je Božije stvorenje, s stvorenja se povinuju svom Gospodaru. Hjde sad da obojica stavimo ruku u vatru, kako bi se uvjerio d je vtra slaba, a Bog moćan.“ Hasan stavi ruku u vatru, ali plamen mu nimlo ne nškodi. Kad ovo vidje, Šimeun se iznenadi i reče: „Sedamdeset godina sam štovao vatru, pa šta bih sad trebo činiti?“ „Postani musliman,“ odgovori mu Basri, a Šimeun odvrati: „Ako mi daš napisnu potvrdu da me Bog neće kazniti, preći ću n islam. Inače neću.“ I Hasan mu napisa potvrdu i Šimeun zatraži da se potpišu i svjedoci. Žimeun je dugo plakao a zatim izgovorio šehadet. Potom se obratio Hasanu: „Kad umrem, neka me okupaju, a onda shrane s ovom potvrdom u ruci. Ona će biti moj dokaz.“ Potom Šimeun umrije i uradiše ono što reče. Večer nakon što ga sahraniše, Hasan nije mogao zaspati. Govorio je: “Bože moj, šta sam učinio? I sam sam griješan, tuđe grijehe bih da primam na sebe. Ne mogu pomoći ni sam sebi,a drugome bih da jamčim o Božijoj stvari.“ S takvim mislima zaspa i usni Šimeuna kako svijetli i sjedi s krunom n glavi na prijestolju usred Džennet. „O Šimeune, kako si?“, upita Hasan. „Čemu to pitanje, zar i sam ne vidiš?“, odgovori Šimeun, pa nastavi: “Istiniti me primio kod Sebe, ukzo mi Svoju milost i počstio me tako da se to ne može opisati. Nemoj više brinuti. Uzmi svoju potvrdu, jer mi nije ni bil potrebn.“ Hasan se probudi i vidje da je potvrd u njegovoj ruci, pa reče: „O Bože moj, j znam d Ti ništa ne činiš bez razlog i da je Tvoja milost beskrajna. Zar bi s Tobom iko mogao biti na šteti? Onoga ko je sedmest godina griješio primio si k Sebi zarad jedne riječi. Pa zar bi, onda, uskratio za to onoga ko u Tebe sedamdeset godina vjeruje!“
Prenosi se da je Basri bio jako skrušen da je svkga smtro boljim od sebe. Jednom je šetao obalom Tigrisa, kad opzi crnc kraj kojeg je sjedila žena i pila iz čuturice. Hasn pomisli: „Ovaj čovjek je bolji od mene,“ ali se u njemu javi ponos i reče: „A zašto bi ovaj čovjek bio bolji od mene?“ Rijekom je plovio čamac na kojem bijaše sedmero ljudi. Odjednom poče tonuti, a ljudi se nađoše u vodi i počeše se gušiti. Onaj crnac skoči u Tigris i spsi petericu, zatim se okrenu Hasanu i kaza mu: „Ja sm spasio petericu. O prvače muslimana, spasi ti onu preostalu dvojicu ako si bolji od mene. I znaj da u onoj čuturici nije vino, već voda, a žena koja iz nje pije je moja majka. Iskušao sam te da saznam gledaš li vanjskim ili unutrašnjim vidom. Sad mi je jasno da si slijep jer gledaš samo tjelesnim očima.“ Hasan kleknu pred njeg i zatraži oprost: „O crni čovječe, ko što si njih spasio iz rijeke, soasi i mene od vlastite uobrazilje!“ „Vid ti se vratio“,kaza crnac i Hasan Basri postade oličenje skromnosti.
Prenosi se da je Basri rekao: „Troje je onih koji su me naučili nečemu: dijete, pijanac i žena. Sretoh jednom pijanca koji se u hodu saplitao, pa mu rekoh: ‘O nesretniče, pazi da ne padneš!“, a on mi odgovori: ‘Ako pijan i padnem u blato, ništa strašno. Ustat ću i nastaviti dalje. Bolje pazi da ti ne padneš na svome putu.’ Ove riječi su jako utjecala na mene. Jednom, opet, sretoh neko dijete koje je u ruci nosilo fenjer, pa upitah: ‘ Otkud to taj fenjer, dječače?’ Uto puhnu vjetar i ugasi fenjer, a dijete upita: ‘Ti meni reci gdje ode svjetlo, pa ću ti reći otkud mi fenjer.’ Jedanput, pak, dođe kod mene žena izuzetne ljepote da mi se požali na svog muža. Bila je gologlava i obnaženih ruku. ‘Pokrije se, pa mi se obrati!’, rekoh joj, a ona će: ‘Ja sam zaljubljena u čovjeka, pa me ta ljubav toliko obuzela da i ne primjetih da sam izašla gologlava. Ali čudim se tebi koji tvrdiš da si zaljubljenik u Boga, a ipak ti nije promakla moja nagost.’ Zamislih se nad njenim riječima.“
Prenosi se da je Hasanu jednom došao neki beduin i pitao ga o strpljenju. Hasan reče: „Dvije su vrste strpljenja: strpljenje u nevolji i nesreći te strpljenje nad onih što je Bog zabranio.“ Beduin reče: „Ne vidjeh pobožnijeg i strpljivijeg čovjeka od tebe“, a Hasan mu odgovori: „Moja pobožnost potječe iz želje , a moja strpljivost iz nemira. Moje strpljenje u nevolji potječe od mog straha od Vatre, pa stoga se radi o nemiru. A moja poboćnost na ovom svijetu potječe od moje želje za ahiretom, a to je, opet, koristoljublje. Snažnog je strpljenja onaj ko je strpljiv radi Istinitog, a ne iz straha zarad Boga, a ne iz straha od Vatre. Istinski je pobožan onaj ko je skrušen zarad Boga, a ne iz želje za Džennetom. Takva su obilježja iskrenog vjernika.“
Hasan Basri je rekao: „Vječni Džennet ne stječe se onim što činimo, već dobrom namjerom.“ Također je rekao: „Razmišlajnje je ogledalo ui kome vidiš vlastito dobro i vlastito zlo.“ Rekao je i: „Govor koji nije mudrost je prepast. Ćutanje koje se ne znači razmišljanje jeste nemar. Razmišljanje kojim se ne izvede pouka jeste besposlica.“ Hasan Basri je kazao: „Zrno skrušenosti bolje je ego hiljadu godina namaza i posta.“ Rekao je i: „Najvrlija djela jesu razmišljanje i skrušenost.“ Kazao je: „Vjernik je onaj ko je mirn i tih, a ne onaj ko ističe svoju vjeru. Vjernik ne čini sve što mu padne na um i ne govori sve što mu dođe na jezik.“
Prenosi se da se Hasan Basri ovako obraćao Bogu: „Bože moj, darovao si mi blagodati, a ja Ti se nisam zahvaljivao. Pogađale su me nevolje, a ja nisam bio strpljiv. Iako ne bijah zahvalan, nisi mi prestao darivati blagodati. Iako ne bijah strpljiv okončao si moje nevolje. Bože moj, od Tebe je samo dobro!“
Iako ga dotad niko nije vidio nasmijanog, Hasan Basri se na samrti nasmija i reče: „Koji grijeh?“, a onda je izdahnuo. Jedan šejh ga je sanjao i u snu upitao: „U životu se nikad nisi smijao, pa zašto se nasmija dok si izdisao?“ Hasan mu odgovori: „Čuh glas koji reče: ‘O meleku smrti, ščepaj ga snažno, jer ostao mu je još jedan grijeh!’. Pa se nasmijah i upitah: ‘Koji grijeh?'“ Ovaj šejh potom u snu vidje kako su se otvorila vrata na nebesima i začu glas: „Hasan Basri vratio se Allahu i Allah je njime zadovoljan!“
Priredila: Sadžida Kosovac