Autor: mr. Nihad Čamdžić
U prvom dijelu serijala govorili smo o smislu i potrebi izučavanja historije islamske kulture i civilizacije, no prije nego što nastavimo sa elaboracijom naše teme neophodno je da se pobliže upoznamo sa značenjem određenih termina sa kojima ćemo se susretati tokom ovog rada.
a) Historija
U jednoj šturoj definiciji moglo bi se kazati da je historija društvena i humanistička nauka koja se bavi proučavanjem ljudske prošlosti i traganjem za dokumentima koji svjedoče o toj prošlosti. Naravno, traganje za uzrocima događaja i uzimanje pouke u cilju izgradnje uspješnije budućnosti neki su od ciljeva ove nauke.
Riječ historija vodi porijeklo od grčke riječi historia u značenju „znanje stečeno raspitivanjem i slušanjem“. Pojam historije kasnije se proširilo na poznavanje prošlih događaja i na kraju na izlaganje zbivanja iz prošlosti.
No, u arapsko-islamskom kulturno-civilizacijskom krugu za nominaciju ove nauke korištena je arapska riječ tārīẖ (تاریخ) u značenju „epoha, račun, vrijeme, datum, razdoblje, upoznavanje nekoga s vremenom, upoznavanje nekoga sa događajima iz prošlosti, protok vremena i događaja“ i na kraju „proučavanje jednog dijela vremena“. Kod nas se riječ tārīẖ koristi u značenju epitafa, zapisa na nadgrobnim spomenicima i zapisa na sakralnim i profanim zdanjima kojima su graditelji željeli ovjekovječiti sjećanje na vrijeme gradnje, vakife i graditelje dotičnog zdanja.
Riječ tārīẖ inače je nearapska riječ. Jezičari se razilaze u pogledu korijena riječi tārīẖ. Potiče od semitske riječi verx koja se u hebrejskom jeziku izgovarala jereẖ u značenju „lunarni mjesec“. Franc Rozental zastupa mišljenje da je ova riječ izvedena iz akadske riječi arẖu u značenju mjesec a koja se u aramejskom jeziku izgovarala yereẖ, a u južnom narječju arapskog jezika vereẖ. U svakom slučaju, ova riječ je u arapsku svakodnevnu i naučnu leksiku ušla kao posuđenica iz sestrinskih semitskih jezika, raširila se i zadržala u svoja dva osnovna značenja, prvo – datum (dan, mjesec i godina) i drugo – nauka koja se bavi istraživanjem, prenošenjem i bilježenjem prošlosti, znamenitih događaja i ličnosti, tj. historija.
Termin tārīẖ se počinje upotrebljavati krajem drugog hidžretskog stoljeća dok je u trećem stoljeću njegova upotreba bila naširoko prisutna (Franc Rozental). Budući da ova riječ nije izvorna riječ hidžaskog narječja arapskog jezika, a nju ne susrećemo ni u Kur'anu, ni u predajama Božijeg Poslanika, s.a.v.a. Umjesto ovog termina, u Kur'anu i Poslanikovoj tradiciji, susrećemo druge izraze koji se svojim značenjem i smislom poklapaju sa značenjem riječi tārīẖ (historija), a to su riječi:
-
qeṣṣe (mn. qaṣaṣ) – kur'anski termin u značenju priče, kazivanja. Imamo čak i jedno poglavlje Kur'ana (suru) koje se naziva qaṣaṣ (Kazivanje). Zanimljiva je koincidencija između arapskog termina qeṣṣe u značenju priče i grčkog termina historia koja je nastala iz riječi storia (eng. story) u značenju priča, pripovijetka. Kur'an koristi riječ qeṣṣe, ali u množini qaṣaṣ, u značenju savjeta i podsticanja na razmišljanje o vijestima o prošlim narodima, ličnostima i događajima, što je potaklo interesovanje Arapa za naukom o prošlim događajima, to jest historijom. Kur'anske pripovijesti o Poslanicima, prošlim narodima, uzrocima njihova napretka i propasti imale su savršeno jasan zadatak – poziv na promišljanje o Božijim znakovima, Njegovoj moći i sveprisutnosti, o Njegovim zakonima koji vladaju svijetom, sa ciljem uzimanja praktične pouke za vlastiti život svakog muslimana i muslimanske zajednice.
-
ẖabar (mn. aẖbār) u značenju vijesti o događajima i sudbini ljudi, kraljeva, vladara i znamenitih ljudi, što umnogome korespondira značenju grčkog termina historia.
-
Sīra (sīret mn. siyer) je izvedena iz glagola sāre – yesīru koji u osnovi znači putovati, biti na putu. Sīra neke osobe označava njen put kroz život. To je kazivanje o rođenju, odrastanju, životnim prilikama i neprilikama, izazovima, pobjedama i porazima te osobe do kraja njena života. U prvim stoljećima, riječ sīra se upotrebljavala u specifičnom značenju rekonstrukcije životopisa Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.v.a. Pored ovog termina korišteni su i termini futūḥ (osvajanja) i meġāzi (vojni pohodi) također u značenju životopisa Božijeg Poslanika i opisa ratovanja i osvajanja prvih generacija muslimana.
Zanimljivo je napomenuti i arapsku predislamsku usmenu epsku tradiciju poznatu pod nazivom eyāmul ‘arab (arapski dani). To je usmena epska tradicija Arapa koja opisuje i pripovijeda historiju predislamskih Arapa. Ova tradicija je direktno utjecala na nastanak prvih historija kod muslimana u formi sīra, futūḥa i meġāzīja.
b) Civilizacija
Riječ civilizacija izvedena je iz latinske riječi civilitas u značenju „uljudnost, uglađenost, oplemenjenost“, dok drugi drže da je nastala od latinske riječi civilis u značenju „građanski, državni, uljudan, usrdan“. Riječ civilizacija ima jako puno značenja, međutim učenjaci se uglavnom slažu da označava period kada ljudi prelaze iz faze nomadskog života u fazu naseljavanja gradova. U arapskoj literaturi, kao istoznačnica civilizacije, koristi se riječ el ḥaḍāra ( الحضارة) u značenju „boravljenje ili življenje u gradu“, a dolazi od korijena ḥaḍare (حضر) što znači „grad, selo i zaselak“ i suprotno je od „primitivno, nomadsko ili nomadski život“.
c)Kultura
Riječ kultura je latinskog porijekla. Nastala je od riječi cultus u značenju „gajenje, odgoj, obrađivanje, obrazovanost“. U skoro istovjetnom značenju, u arapskom jeziku se koristi riječ ṯeqāfe ((ثقافة koja je izvedena iz korijena ṯeqafe u značenju „biti oštrouman, biti obrazovan, biti podučen i odgojen“.
O tome šta podrazumijeva civilizacija a šta kultura i danas se vode polemike i diskusije. Neki ova dva termina smatraju sinonimima, dok ih drugi odvajaju i svakom specificiraju smisao i značenje i određeno obuhvatno područje. Između svih različitih mišljenja, izdvojit ćemo stav Meka Ejvora koji vjeruje da je naša kultura ono što smo mi sami, a civilizacija je ono što koristimo. Prema njemu, kultura je ekvivalentna izražavanju životnih stanja poput ideologije, religije, književnosti i umjetnosti, a civilizacija predstavlja strukturu društva, društveni sistem i kontrolu društvenih uvjeta koji obuhvataju društvene tehnike i organizacije. Poznati njemački sociolog Alfred Weber u kulturu ubraja sve umjetničke, religijske, filozofske, tradicijske i ideološke proizvode jednog društva. On, na ovaj način, pokušava civilizaciju označiti kao ekvivalent za materijalnu kulturu društvene zajednice, a kulturu kao ekvivalent za duhovnu kulturu. Mi ćemo se u ovom serijalu koristiti upravo ovom definicijom kako bismo izbjegli sve dodatne komplikacije oko ovih termina i zato jer nam ova definicija omogućava jasno razgraničenje između dva bitna područja ljudskog djelovanja.
Upoznavanje sa specifičnim značenjima ovih termina pomoći će nam, prije svega, u raspravi o činiocima nastanka civilizacije i o tome da li je islamska civilizacija i kultura plagijatorska ili se ona u svom bivstvovanju naslanja na svoju unutrašnju kreativnu snagu i životne impulse. U sljedećem dijelu govorit ćemo općenito o samom nastanku i formiranju islamske kulture i civilizacije.