Autor: hfz. Mahmud Traljić
Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerović-Omić (1816-1895) bio je muderis Gazi Husrev-begove Kuršumlije medrese blizu četrdeset godina (1852-1888). Ujedno je bio i sarajevski muftija, kao i prvi reisu-l-ulema bosanskohercegovačkih muslimana. Kao muderis dao je dva puta idžazet (dvije skupine – halke njegovih učenika završili su sve potrebne nauke i osposobili se za zvanje muderisa ili kadija). Među takve Hilmi-ef. učenike spada i Ibrahim Haki-beg Repovac, koji je po završetku naukovanja bio prvo učitelj ruždije, pa kadija i konačno muderis – profesor. Bio je i prvi musliman iz Bosne i Hercegovine koji je počeo surađivati u onovremenim zagrebačkim časopisima (Pobratim).
Porodica Ibrahim-begova potječe iz Repovca kod Konjica. U Repovcima je Ibrahim-beg i rođen 1860. godine. Kad mu je bilo dvije godine, porodica mu se preselila u Konjic i tu se stalno nastanila. Mekteb i dvije godine medrese pohađao je u Konjicu. U konjičkoj medresi muderis mu je bio Omer-ef. Humo, propagator pisanja i izdavanja vjeronaučnih udžbenika na bosanskom jeziku. Za Omer-efendiju se priča da je u ljetnim mjesecima običavao obilaziti sela u konjičkom kraju i narodu držati vazove, u kojima je vjerske propise tumačio na popularan i svijetu shvatljiv način. Omer-ef. je štampao i prvi Ilmihal na bosanskom jeziku, a arapskim pismom.
Iz konjičke medrese mladi Repovac dolazi u Sarajevo i nastavlja učenje u Gazi Husrev-begovoj Kuršumliji medresi pred Mustafa Hilmi-ef. Hadžiomerovićem. Kao neobično bistar i marljiv učenik Ibrahim-beg brzo svraća pozornost na sebe, i muderisa i drugih učenika. Svojim zanimanjem i marljivošću izdvaja se između ostalih učenika. Usljed toga ga muderis neobično zavoli i odmah po završetku školovanja uzima sebi za muida (pomoćnika, korepetitora). Godine 1884. postavljen je za učitelja orijentalnih predmeta na sarajevskoj ruždiji. Godine 1887. položio je kadijski ispit i bio postavljen za kadiju u Konjicu, gdje ostaje kratko vrijeme, jer ga 1889. Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu postavlja prvo za privremenog, a zatim (1890) stalnog učitelja arapskog jezika na sarajevskoj Velikoj gimnaziji. Godine 1894. imenovan je profesorom. U tom zvanju ostaje do prerane smrti, 24. maja 1900. godine.
Kad je došao na gimnaziju, Ibrahim-beg se sav posvetio novoj službi. Da bi mogao s uspjehom predavati povjereni mu predmet, odmah se dao na izradu plana i programa predavanja arapskog jezika kao i plana za izradu potrebnih udžbenika (gramatika, sintaksa, hrestomatija i rječnik arapskog jezika). Plan i program koji je on izradio odobrile su i nadležne prosvjetne vlasti (Prosvjetno odjeljenje Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu). Međutim, on je uspio samo toliko da je, prve godine po dolasku na gimanaziju, izradio čitanku s rječnikom kao priručnik za učenike III razreda gimanazije. Izdao ju je umnoženu litografijom i o svom trošku pod naslovom Kitabu-l-kiraeti fi-l-lisani il-arebijji (Sarajevo, 1889, 110 strana). Čitanka sadrži 47 kraćih priča, narodnih poslovica ili mudrih izreka kao posebnih jedinica, te riječi za svako od ovih 47 poglavlja. Štivo zauzima 32 strane, a rječnik 78. Pripremio je građu i za priručnike za druge razrede, ali zbog zauzetosti u službi i bolesti, koju je godinama osjećao, nije uspio to privesti kraju. Da bi uspješnije predavao svoj predmet, proučavao je savremene pedagoške metode. Posebno je proučavao radove iz pedagogije i metodike nastave istaknutog pedagoga prof. Stjepana Basaričeka.
Pored zauzetosti u gimnaziji i stalnog pobolijevanja, Ibrahim-beg je nastojao na razne načine pomoći svaku akciju, koja je išla za vjerskim i prosvjetnim pridizanjem muslimanskog življa u Bosni i Hercegovini, a osobito muslimanske školske mladeži. Iz toga razloga, iako familijaran čovjek, bio se primio dužnosti vjerskog odgajatelja u vakufskom srednjoškolskom konviktu u Sarajevu. Svima tadašnjim đacima ostao je u najljepšoj uspomeni, kao pravi i iskreni prijatelj. Nastojao je pomoći i oko osnivanja društva muslimanskih sveučilištaraca u Beču. I kad je 1904. godine osnovana „Zvijezda“ – Društvo muslimana akademičara u Beču, u proglasu izdatom tom prilikom, rečeno je da ime društva treba biti „oduženje uspomeni znamenitog čovjeka u najbližoj kulturnoj historiji bosanskohercegovačkih muslimana“, Ibrahim-begu Repovcu, koji je radio na osnivanju društva pod istim imenom. Kad je 1891. godine pokrenut u Zagrebu Pobratim, zabavni i poučni list za odrasliju mladež, Ibrahim-beg je bio u prve dvije godine izlaženja stalni suradnik. U ovome listu on je objavio prevedene s arapskog jezika 32 kraće priče („Skupa rečenica“, „Vojevanje smrtno putovanje“, „Bolje je svoje krpiti, nego tuđe krojiti“, „Ko se pruža viš’ od svoga pokrivača, brzo mu se noge smrznu“, „Hadžadž i arapski putnik“, „Arapski seljak i halifa Omer“, „Arap prorok“, „Dijete i starac“, „Arapski seljak i košulja“, „Sudac i stranke“, „Tvrdica i siromah“, „Siromašni pjevač Ebulharis Humejr“, „Šaljivo pismo“, „Čudnovato svjedočanstvo“, „Niko svoje mane ne vidi“, „Nemoj drugog pobijati onim čim se ti pobiti možeš“, „Mudro dijete“, „Pametni budalaš“, „Slijep ako ne vidi dobra, barem ne vidi ni zla“, „Mnogomu se pričinja od pijeska voda“, „Najbolje je ono šta treba samo jedan čovjek da ima“, „Najbolji skrbnik“, „Čovjek i breme“, „Dobročinstvo zarobljuje ljude“, „Ne vješaj bisera psu na vrat“, „Naopako“, „Priča Ebulhakova“, „Ko zna vrijednost u malom, taj će lahko dobiti veće“, „Živi za smrt, a umri za život“, „Zašto nemaš druga“, „Zagladni psa, pristat će za tobom“ i „More se kenjac i bez rikanja poznati“). Priče su štampane u brojevima 6, 7, 8 i 9 prvog godišta (tečaja).
U prvom godištu Pobratima objavljeni su Ibrahim-begovi sljedeći radovi: „Dobročinstvo i zahvalnost“, odulja pripovijetka, prevedena također s arapskog (br. 15 i 16). To su zapravo mudre izreke i dosjetke pune pouke. U drugom godištu Pobratima (br. 1) objavljena je pripovijest „Arapska gostoljubivost“, koju je Ibrahim-beg preveo s arapskog. U istom godištu u brojevima 4, 5, 6, 7, 8 i 9 štampan je njegov originalni rad „Gatanje i praznovjerje starih Arapa“ u kome je autor na brojnim primjerima pokazao šta su sve Arapi prije islama vjerovali i u šta su sve gatali i proricali. Pojavom islama toga je, uglavnom, među Arapima nestalo.
Ibrahim-beg je bio suradnik i lista Bošnjak i prvog kalendara muslimanskog kod nas Bajraktara koji je štampan latinicom. Istina i u Bošnjaku i Bajraktaru je izašao samo po jedan Repovčev rad, i to u Bošnjaku prevedena arapska priča „Nevjera“ (godina II, br. 1), a u Bajraktaru objavio je jednu mekamu Ahmeda ibn Husejna Hemedanije, poznatog pod imenom Bediu-z-zeman koji je umro 398. po Hidžri (1107-1108). Mekama nosi naslov „Ustrajnost – jedna između Hemedanijinih mekama“, a štampana je na stranama 64-68. kalendara Bajraktar, koji je uredio i izdao Edhem-ef. Mulabdić za hidžretsku 1312. godinu (1894-1895). Nekoliko istočnjačkih aforizama iz njegova pera izašlo je u sarajevskoj Nadi.
Svi radovi Ibrahim-begovi, originalni i prevedeni, pisani su čistim jezikom tako da i danas, poslije blizu devet decenija, ne bi ih trebali ni jezički ni stilski skoro ništa mijenjati ili dotjerivati.
Repovac je pomagao i drugim u njihovim književnim nastojanjima. Tako je Mehmed-begu kapetanoviću-Ljubušaku pomagao pri sakupljanju građe za njegovo opsežno djelo Istočno blago (knjiga I i II, 1896. i 1897). Osman Asaf Sokolović navodi da je Ibrahim-beg i suautor i u prvoj muslimanskoj knjizi štampanoj kod nas latinicom Risalei-ahlak, što ju je 1883. godine izdao Mehmed-beg Kapetanović. Sudjelovao je i u pripremnim dogovorima o pokretanju prvog muslimanskog porodičnog časopisa Behar. Međutim, nije se dugo radovao pojavi ovog lista jer je umro poslije pojave drugog broja Behara (24. V 1900). Otuda je i njegova suradnja u ovome listu potpuno izostala.
(Prvi put objavljeno u Glasniku VIS-a, XLIII/1980, br. 4, 147-148/4.)
Izvor: hfz. Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, El-Kalem, Sarajevo, 1998, str. 286-290.