Autor: Darko Sambol, prof. psihologije
Djeca od najranije dobi spontano pokazuju interes za tjelesno kretanje. Mnoga djeca oponašanjem aktivnosti koje su vidjela na igralištu, u parku, dječjem vrtiću, školi ili na televiziji, pokazuju i izravan interes za sportske aktivnosti.
Dobro je podržavati taj interes jer dijete može imati višestruki “profit” od sporta: unaprijediti svoje motoričke sposobnosti, usvojiti osnovne oblike kretanja ili barem steći nove prijatelje.
Za izgrađivanje slike o djetetu u skladu s humanističko-razvojnom koncepcijom, potrebno je imati u vidu da predškolsko dijete ima sljedeće osnovne potrebe te da se može utjecati na razvoj osobito ovih njegovih osobina i sposobnosti:
- osnovne tjelesne potrebe – za zrakom, hranom, kretanjem, igrom, boravkom u prirodi i dr.,
- morfološki status djeteta – njegovanje mišićnih reakcija potrebnih za održavanje stava tijela i ravnoteže,
- taktilna i mišićno-zglobna osjetljivost te nervno-mišićna osjetljivost,
- usavršavanje prirodnih oblika kretanja – puzanje, hodanje, trčanje, skakanje, provlačenje, penjanje, guranje, vučenje, potiskivanje, bacanje, hvatanje, dizanje, nošenje, kotrljanje i kolutanje,
- povećanje otpornosti organizma na nepovoljne okolinske utjecaje i dr.
Uz zadovoljavanje socio-emocionalnih potreba, spoznajnog i komunikacijskog razvoja, to su važne razvojne zadaće za ostvarenje motoričkih funkcija, o čijoj ulozi će biti riječi dalje u tekstu.
Stjecanje novih spoznaja
Djeci je najprivlačnija činjenica da je bitna ideja sporta – IGRA. Dijete se treba igrati jer je to njegova prirodna aktivnost, odnosno prevladavajući oblik aktivnosti u predškolskoj i ranoj školskoj dobi, u kojoj dijete provodi većinu raspoloživog vremena. Kao igra, sport istodobno i motivira, potiče i održava interes djeteta početkom i tijekom aktivnosti te olakšava proces stjecanja novih saznanja, vještina i navika. I situacije sportskih natjecanja po mnogim obilježjima imaju karakteristike igre. Igra ujedno može biti i pokazatelj djetetovih problema: nesigurnosti, agresivnog ponašanja, nervoze, neprihvaćenosti, problema voditelja i vođenih, ukazuje na djecu koja se “ne znaju igrati”, kao i na mnogo širi spektar problema.
Već su u četvrtoj godini života zadovoljeni neki preduvjeti za bavljenje jednostavnijim sportovima. Djeca počinju razumjeti pravila igre i donekle su sposobna poštivati ih, postaju sposobna za međusobnu suradnju, ali i natjecanje.
Zadovoljavanje dječjih potreba
Bavljenje sportom zadovoljava primarnu djetetovu potrebu za kretanjem. Sport, u užem smislu riječi, podrazumijeva težnju postizanja maksimalnih motoričkih dostignuća (rekorda, vrhunskih rezultata), a sportska rekreacija ima za cilj održavanje zdravlja i “kondicije”, kao i socijaliziranje kroz ne nužno sustavno bavljenje sportskim aktivnostima. Kretanje je iznimno važno za djetetov cjelokupan razvoj, uključujući razvoj spoznaje i rano učenje. U fizičkom smislu, kretanje omogućuje da se pojača opća razina aktivacije svih fizioloških funkcija i resursa organizma te se na taj način pospješi i njegovo funkcioniranje, uz izmjenu tvari i bržu eliminaciju štetnih tvari iz organizma (disanjem, ubrzanjem metabolizma itd.). Najmlađa djeca imaju jako veliku potrebu za kretanjem jer upravo kretanjem upoznaju svijet koji ih okružuje, razvijaju osjetila, uče i stječu kontrolu nad vlastitim tijelom.
No, što je najvažnije, sport omogućava i ostvarenje viših razina potreba. U sportu dijete stječe samopouzdanje i osjeća se sigurnije, upoznaje druge ljude i djecu te se s njima zbližava, potvrđuje svoje sposobnosti, postiže društveno priznanje itd. Dakle, zadovoljava motive sigurnosti, ljubavi, poštovanja, pa čak i samoostvarivanja.
Važan osjećaj sigurnosti
Djeca se dobro osjećaju u sportskim aktivnostima onda kada se osjećaju sigurnima. Treba, dakle, osigurati preduvjete da se djeca mogu osjećati fizički sigurnima u okolini u kojoj se kreću, igraju, vježbaju i provode sve životne aktivnosti. Mogućnost ozljede minimalizira se mjerama nadzora od strane odraslog i mjerama prevencije u smislu uklanjanja opasnih predmeta na igralištu ili prostoru gdje borave djeca. Osjećaj sigurnosti daje i maksimalna jasnost i jednostavnost zahtjeva koji se postavljaju pred djecu, ali i odrasli koji brinu o njima i njihovim potrebama.
Uspješno učenje “kako se igrati sporta”, pa i samo stjecanje navike ustrajnosti u trudu da se nešto novo nauči, u djetetu mogu na zdrav način zadovoljiti potrebu za moći. Sama činjenica da dijete usvaja nove vještine, ali i spoznaja da kroz sportsku aktivnost može biti prihvaćeno u grupi posve nepoznate ili slabo poznate djece, omogućuju mu da ostvari potrebu za moći.Pritom je važno usmjeriti dijete da shvati da je bitno truditi se i nastojati biti bolji nego ranije u nekoj aktivnosti, a rezultat sam po sebi (pobjeda ili poraz), a osobito usporedba s drugima, trebaju biti u drugom planu. Svatko je bolji ili lošiji u nečemu, netko je neku aktivnost dugotrajnije vježbao, i to djetetu treba razjasniti.
Pružanje mogućnosti da dijete samo odabere sportsku aktivnost kojom se želi baviti, “ozbiljno” ili tek da ju upozna, zadovoljava njegovu potrebu za slobodom. Dijete treba pustiti da uči vlastitim tempom, sve dok mu to ne postane naporno, i razuvjeriti ga u težnji da bude najbolje u svemu. No, dobro je djetetu rastumačiti granice slobode, naglasiti važnost pridržavanja pravila sportske igre i da pridržavanje pravila igre može utjecati na to koliko će ga vršnjaci-suigrači prihvatiti kao prijatelja i kao partnera u igri.
Kroz sportske aktivnosti zadovoljava se dječja potreba za pripadanjem; činjenica je da “ekipu” mogu sačinjavati djeca različita po socio-ekonomskom statusu, spolu i dobi, čime se razvija sposobnost za suradnju. Kao savjesni član sportske momčadi ili skupine djece koja zajedno treniraju, dijete će se osjećati ponosno ako je prihvaćeno od drugih, porast će mu samopoštovanje i osjećaj poštovanosti od strane drugih.
Obilježja sporta u najmlađih: trening bez prisile, po vlastitom izboru djeteta, s pozitivnim učincima na zdravlje i raspoloženje.
Većina se sportskih aktivnosti može smatrati igrom, zabavom. Premda su zahtjevi, osobito u starijoj dobi, često vrlo ozbiljni, igra je ono što malu djecu zapravo najviše privlači u sportu. Jedno je od bitnih obilježja igre njezina zabavnost, razonoda, mogućnost opuštanja. Slobodno uključivanje u aktivnost i isključivanje iz nje te djetetov slobodni odabir sporta i načina na koji se njime želi baviti, preduvjeti su zabavnosti.
Razvoj otpornosti na stres
Podaci iz različitih istraživanja najčešće ukazuju na pozitivnu povezanost između bavljenja sportom i socio-emocionalnog razvoja; djeca koja se bave sportom u pravilu su bolje socijalizirana, otvorenija, samopouzdanija, otpornija na stres. Međutim, sport nije jedina aktivnost kojom se čovjek u životu bavi pa ne treba vjerovati da će isključivo bavljenje sportom pridonijeti boljoj socijalizaciji i uspješnijem funkcioniranju. S druge strane, vrhunskim sportom bavi se relativno malo ljudi, dok se “rekreativci” često bave sportskim aktivnostima, pa je bavljenje sportom preširok pojam da bi se jednostavno zaključilo kako je ono “recept” za sretan život. Međutim, za djecu se može dati popis nekih poželjnih utjecaja sporta:
- Sportska aktivnost pozitivno djeluje na razvoj ličnosti tako što pomaže procesu djetetove socijalizacije, razvija poželjne osobine, nudi pozitivne modele ponašanja, stvara korisne navike i smanjuje patološke oblike reagiranja.
- Djeca koja se bave sportom emocionalno su stabilnija, samouvjerenija od nesportaša, pokazuju veću ekstrovertiranost i manji neuroticizam.
- Omogućuje sudionicima u sportskim aktivnostima doživljavanje pozitivnih emocija (sudjelovanje u “važnim” aktivnostima, pripadnost grupi).
- Uživanje u sportu smanjuje stres doživljen nakon natjecanja kod djece. Dakle, činjenica da dijete sport voli pridonijet će tome da lakše podnese i napore, poraz, doživljenu “sudačku nepravdu”.
Usmjeravanjem djece na igru, pokret, sport upućuju im se poruke ohrabrenja i poticaja. “Svatko je u nečemu uspješan, netko više, netko manje. Netko je bolji u sportu, netko u drugim područjima. Od sportaša se očekuje napredovanje. Uvijek treba nastojati biti uspješniji nego ranije, a treba poštovati one koji su manje uspješni, ako se i oni trude.”
Izvor: www.zzjzpgz.hr