Iskrenost (ihlas) je činjenje djela samo zbog nečega ili nekoga.
Svako djelo ima dva aspekta: vanjski i unutrašnji.
Vanjski aspekt svakog djela jesu upravo pokreti i riječi, ono što je opipljivo i što se može svjedočiti jednim od vanjskih čula, a ponekad i unutrašnjim čulom.
Čulima opažamo namaz, udjeljivanje imetka, borbu i sve što se može vidjeti.
Zikr koji se čini u srcu čovjeka također ima svoju formu, ali je ona vidljiva samo onome koji ga čini. Unutrašnji aspekt djela je namjera onoga koji ga čini.
Kod čovjeka koji obavlja namaz vanjski aspekt djela su upravo riječi i pokreti, poput rukua, sedžde i kunuta, a nutrina njegovih djela je njegova namjera. Iskrenost je svojstvo unutrašnjeg aspekta djela.
Ako čovjek svoju namjeru očisti od svih zaprljanja, njegovo djelo će biti iskreno. Da bi ovo pitanje postalo jasno, potrebno je kraće objašnjenje u vezi s pojmom namjera.
Čovjek u zavisnosti od potreba i želja koje ima dobija poticaj za obavljanje određenih djela. Poticaj je ono što čovjeka pokreće na djelo.
Poticaji su sve ono što čovjek smatra korisnim za sebe i što mu donosi zadovoljstvo. Ukoliko zavoli nešto za šta vjeruje da mu koristi i da mu donosi zadovoljstvo, sva njegova djela će biti zarad stizanja do toga. Ono što čovjeka potiče na djelo jeste upravo poželjnost i omiljenost.
Ukoliko neko pozitivno odgovori na ovaj poticaj, on je naumio učiniti djelo.
U našem okruženju postoji veliki broj pokretača, ali nas svi oni ne pokreću. Mi reagiramo samo na one pokretače koji su u skladu s našom spoznajom i ljubavlju.
Dakle, namjera je svjesni ili nesvjesni odgovor na poticaj, što znači da djelo započinje od namjere.
Ako je čovjek monoteista i ako vjeruje da je istinski životni cilj Božija blizina i Njegovo zadovoljstvo, njegovo djelo će biti stimulirano poticajem da se približava Uzvišenom Bogu.
Iskreno djelo je ono koje se čini samo sa namjerom približavanja.
Ako u namjeri bude i drugih ciljeva, to djelo nije iskreno i ne pripada samo Bogu.
U tom slučaju u njegovu namjeru uveden je sudionik. Suprotnost iskrenosti je širk.
Ponekad se čovjek želi približiti Bogu jer drugi ljudi svojim pohvalama I kritikama djeluju na tu namjeru. Djelo počinjeno iz takve namjere primjer je samopokazivanje (rija).
Nekada se djela čine zbog drugih poticaja, kakav je, naprimjer, post radi postizanja tjelesnog zdravlja.
Tu iskrenost nije prisutna.
Ako neko ode na Hadždž s namjerom da se upozna sa drugim kulturama, tu također nema iskrenosti.
Ono što određuje istinsku vrijednost djela pred Bogom nije forma tog djela, već njegova nutrina, tj. namjera onoga koji ga čini.
Upravo zato u predaji se kaže: “Namjera je bolja od djela. Znajte, zaista je namjera djelo!”
Izvor: “Temelji Islamske etike”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.