Predvodnici ummeta uvijek su, u svakom trenutku i na svakom mjestu, riječima i djelima upozoravali svoje sljedbenike na značaj i neophodnost posvećivanja pažnje pitanju obrazovanja i odgoja mladih, kao i razvoju njihovog razuma i osjećanja, potičući ih da iskoriste vrijedno razdoblje mladosti koje brzo prolazi i upozoravajući ih na posljedice slabosti i nemarnosti.
Prenosi se da je imam Sadik, mir neka je na njega, rekao: “Ne volim vidjeti nekog od vas, mladića muslimana, da započne novi dan osim u dva stanja: ili da bude znalac ili da traga za znanjem. Ako u mladiću ne bude nijedno od ova dva stanja, tj. ukoliko je u neznanju, onda nije ispunio obavezu, a neispunjavanje obaveze je pronevjera mladosti. Pronevjera mladosti vodi činjenju grijeha. A ako počini grijeh, tako mi Boga koji je poslao Muhammeda, stanište će mu biti u vatri.”[1]
Mu‘az ibn Džebel Ensari bio je jedan od poznatih ashaba Božijeg Poslanika. On je bio veoma bistra i inteligentna osoba, a pored toga je bio i veoma lijep, velikodušan i darežljiv, učitiv i lijepog morala. Kada je prihvatio islam, imao je svega osamnaest godina.
Mu‘az je u nebeskoj školi islama, pod posebnom brigom i nadzorom Božijeg Poslanika, učio i sticao znanje iz islamskih nauka. Potpomognut urođenim umijećem, ličnim zalaganjem i neumornim trudom na putu sticanja znanja, on je za svega nekoliko godina postigao doista poštovanja vrijedan stepen u poznavanju islamskog učenja i uvrstio se na spisak najučenijih ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.a.
Prilikom oslobođenja Mekke Mu‘az je imao dvadeset i šest godina. Kada je Mekka oslobođena od mnogobožaca i u njoj uspostavljena islamska vlast, trebalo je za namjesnika postaviti jednu sposobnu i učenu osobu koja bi stanovnike podučila odredbama islama vezanim za ibadet, međuljudske odnose i trgovinu, te im pojasnila pravne i krivične zakone islama.
Božji Poslanik, s.a.v.a., odredio je Mu‘aza ibn Džebela (dvadesetšestogodišnjeg mladića) da podučava ljude u Mekki sunnetu i fikhu.
U stvari, Božiji Poslanik je odredio Mu‘aza za ministra kulture grada Mekke i predstavio ga narodu. Ovo je jedan od primjera brige i načina na koji su predvodnici islama odgajali i obrazovali mlade generacije.
Sposobni i nadareni mladi ljudi, ukoliko ispravno iskoriste doba mladosti i svoju snagu usmjere na put sticanja znanja, u stanju su da u roku od nekoliko godina postignu značajne rezultate i u tom kratkom razdoblju učvrste temelje svoje sreće i blaženstva za cijeli život, te da veoma brzo stignu do savršenstva koje zaslužuju.
Temelj koji učvrstimo u mladosti u velikoj mjeri utječe na to hoće li naredne godine života donijeti vrijedne plodove života ili će biti jalove. U mladosti se nalaze mnoge sposobnosti i prednosti, dok u doba starosti i iznemoglosti gubimo mnoge od njih. Koliko je samo ljudi koji neprestano tuguju i žale zbog toga što ne mogu ponovo vratiti u život sjajne prilike koje su izgubili zbog vlastitog nemara. Upravo za ova kajanja Disraeli kaže: “Mladost je greška, zrelost borba, a starost kajanje.”[2]
Izvor: Muhammed Taqi Falsafi, Mladi, razum i osjećanja, svezak 1, Fondacija “Mulla Sadra” u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2011., str. 133-135., preveo s perzijskog: Nihad Čamdžić