Islam ni pod kojim uvjetom ne prihvaća hinjenu emotivnost. Neki čovjek je došao Muhammedu, s.a.v.a., pitajući ga kako da zaradi Džennet, pa mu Poslanik, s.a.v.a., odgovori: Želi drugim ljudima ono što želiš samom sebi, a nemoj željeti drugima ono što ne želiš sebi.
Znači, s gledišta islama, za muslimana „ja“ znači isto kao i „ti“ ili „on“. Čovjek ne smije gledati samo na sebe, podređivati sve druge vlastitom dobru, nego se uvijek mora stavljati u tuđi položaj. Ovo je princip istinske islamske jednakosti i bratstva među ljudima. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: Budi pravedan pri poređenju drugih sa sobom. Poštuj jednakost sa svojim bratom u vjeri i uvijek se sjećaj Boga.
Muslimam mora drugima ukazivati isto ono poštovanje koje on očekuje od drugih. Vjernik mora pomagati drugima, baš kao što on očekuje da drugi ljudi njemu pomognu. On mora poštovati svačija prava, biti ljubazan u ophođenju, uvijek govoriti istinu i prema svima pravedno postupati. Također, ne smije drugima činiti ono što ne bi htio da njemu bude učinjeno. Mora uvijek imati na umu da je onaj s kim dolazi u kontakt, također čovjek, da je biće koje može biti povrijeđeno i uvrijeđeno.
Prema kriterijima islama, moralnim činom smatra se sve ono što približava čovjeka Bogu, odnosno svako ono djelo kojim je Bog zadovoljan. Prenosi se da su Poslanika, s.a.v.a., pitali: Koga Bog najviše voli?, pa je odgovorio: Onog od koga njegova zajednica ima najviše koristi. Znači, društveno koristan rad je nesumnjivo razlog Božijeg zadovoljstva čovjekom.
Ovakvim poimanjem islamskog učenja shvatamo da jednakost među ljudima počiva na priznavanju robovanja Bogu. Svi ljudi robovi su istog Gospodara, priznavali oni to ili ne, te su u tom smislu ravnopravni i moraju se međusobno poštovati i uvažavati. Kako bi se steklo Božije zadovoljstvo, treba činiti dobro Njegovim stvorenjima. Čovjek zaljubljen u islam voli druge ljude i nastoji im uvijek biti od koristi, bilo da će mu oni za to biti zahvalni ili ne. Musliman čak nastoji da za pomoć koju pruža ne sazna niko osim onog kome je ukazuje, želeći se time zaštiti od samoljublja i oholjenja svojim dobrim djelom. Svaki čovjek, prirodno, osjeća posebnu ljubav i naklonost prema članovima svoje porodice i svojoj rodbini. Islam insistira na njegovanju takvog osjećaja, potiče ga i odobrava.
Jedan čovjek upita hazreti Džafera Sadika: Koja su djela najbolja?, pa mu on odgovori: Obavljati namaz na vrijeme, činiti dobro ocu i majci i boriti se na Božijem putu.
Također, hazreti Sadiku neki njegov prijatelj jedanput kaza: „Moj sin Ismail se prema meni veoma lijepo ophodi“, pa mu Džafer Sadik reče: „I prije sam ga volio, a sada se moja ljubav prema njemu uvećala.“
Musliman je dužan da se prema svojim roditeljima ophodi na najljepši mogući način. Naročito je obavezan da kad ostare i onemoćaju vodi brigu o njima. Čak ni nakon smrti roditelja, musliman ih ne smije zaboraviti, a svoju vezu s njima oživljavat će učeći Kur'an i dove za njih, obavljajući hadždž za njih ukoliko ga roditelji za života nisu stigli ili nisu mogli obaviti, te naklanjavajući njihove propuštene namaze. Djela su to od kojih će nagrada biti upisana i njemu i njegovim umrlim roditeljima.
Hazreti ‘Ali kaže: Održavaj vezu sa svojom rodbinom, makar to bilo samo preko selama. Bog Svevišnji je rekao: Bojte se Boga, Boga prema kome, kao i prema svojoj rodbini, imate obaveze. A Bog pazi na vaša djela.
Časni Kur'an kaže: I oni koji poštuju ono što je Allah naredio da se poštuje i Gospodara svoga se boje i obračuna mučnoga plaše; i oni koji trpe da bi postigli naklonost Gospodara svoga, i koji molitvu obavljaju, i koji od onoga što im dajemo i tajno i javno udjeljuju, i koji dobrim zlo uzvraćaju – njih čeka najljepše prebivalište. (Ar-Ra'd, 21-22)
Takvo ponašanje ima blagotvoran uticaj na čovjeka. Hazreti Bakir kaže: Veza s rodbinom popravlja moral, otvara ruku oprosta i dobra, čisti dušu, uvećava opskrbu i produljuje život.
Čineći dobro drugima, čovjek postepeno postaje omiljen. U svakom slučaju, lijepo ponašanje donosi i ovosvjetsku i onosvjetsku korist.
Musliman mora znati da njegove komšije uživaju posebna prava kod njega. Komšije su ljudi koji žive pored nas, s njima se svakodnevno srećemo i poznajemo se, pa im moramo ukazivati posebno pažnju. Uostalom, oni su ti koji bi nam se, ako bi bilo potrebno, prvi našli na usluzi.
Stoga, valja paziti da se komšijama na nanosi nikakva šteta. Ne smijemo sebi dopuštati da stvaramo buku koja će uznemiriti komšiluk, bacamo smeće onamo gdje to nije predviđeno, čisteći snijeg ispred svojih vrata bacamo ga pred komšijina ili činimo bilo šta što bi im opravdano smetalo. S komšijama se trebamo na pristojan način zbližiti, rješavati zajedničke probleme, biti ljubazni prema njima, ukratko, graditi što skladnije odnose.
Hazreti Fatima je od svog oca, Božijeg Poslanika, s.a.v.a., poučena sljedećem: Onaj ko vjeruje u Boga i Sudnji dan neće uznemiravati svog komšiju. Onaj ko vjeruje u Boga i Sudnji dan toplo će primiti gosta. Onaj ko vjeruje u Boga i Sudnji dan govorit će lijepo ili šutjeti.
Dakle, u islamu je lijepo ophođenje prema komšijama dio vjere. Istinska vjera nije moguća bez poštivanja prava komšije. Časni Poslanik, s.a.v.a., rekao je: Nije uzvjerovao u moje poslanstvo onaj ko zaspe sit, a zna da mu je komšija gladan. Bog se neće smilovati narodu koji dopušta da među njima neko zaspe gladan.
Musliman, također, mora biti strpljiv i pribran u slučaju da trpi uznemiravanja od svog komšije, a ukoliko naposljetku bude prinuđen da reagira, mora to učiniti na najljepši mogući način, nastojeći izbjeći ružne scene i situacije.
Naravno, obavezno je znati da je vjerska veza za muslimana najjača veza među ljudima, te su i obaveze muslimana prema bratu u vjeri najveće. Hazreti Džafer Sadik rekao je: Vjernik je vjerniku brat. Oni su poput jednog tijela, pa ako jedan dio tijela zaboli, ni drugi ne ostaje miran. Duše vjernika su s istog vrela. Duša vjernika bliže je Bogu nego sunčeva svjetlost Suncu.
Također je rekao: Vjernik je brat drugom vjerniku. On je njegov vid, njegov vodič, nikad ga neće izdati, učiniti mu što nažao ili obećati mu nešto što neće ispuniti.
Vidimo da se ova duhovna veza mora njegovati i snažiti. Temelj vjerske veze jeste vjera u Boga, pa ako ova veza ne bude na pravi način tretirana, čovjekov odnos sa Bogom neće biti valjan. Brojne su predaje koje jasno ukazuju na to da ako musliman ne ispunjava prava koja kod njega mora uživati drugi musliman, njegova veza s Bogom će slabiti sve dok sasvim ne propadne.
Jedan od drugova hazreti Džafera Sadika upita ga: Kakva su prava muslimana kod drugog muslimana? On mu odgovori: Ima ih sedam, i svako od njih je obavezno, tako da ako se neko od njih ne ispunjava, čovjek gubi bliskost Božiju i prestaje mu biti pokoran. A koja su to prava?, upita dalje ovaj čovjek. Na to Džafer Sadik reče: Bojim se da ih nećeš ispoštovati. Znat ćeš ih, a nećeš po njima postupati. Od Boga ištemo pomoć, kaza čovjek. Onda hazreti Sadik kaza: Najlakše od njih jeste da mu želiš ono što želiš sebi, a da ono što ne želiš sebi ne želiš ni njemu. Drugo je da se čuvaš da ga ne naljutiš, da se trudiš da ga zadovoljiš i udovoljiš onom što traži od tebe. Treće, da ga pomogneš životom i imetkom, rukama i nogama. Četvrto je da budeš njegovo oko, njegov putokaz i njegovo ogledalo. Peto, da ne budeš sit dok je on gladan, da ne piješ dok je on žedan, da ne budeš odjeven dok je on gol. Šesto, ako ti imaš slugu, a on ne, moraš ga poslati njemu da mu opere odjeću, pripremi hranu i postelju. Sedmo jeste da vjeruješ njegovoj zakletvi, odazoveš se njegovom pozivu, ako znaš za neku njegovu potrebu, potrudi se da mu udovoljiš prije nego što ovaj to od tebe zatraži. Budeš li postupao ovako, uspostavi ćeš vjersku vezu s njim i učvrstiti vaše prijateljstvo i bratstvo.
Izvor: M. Behešti, M. J. Bahonar, A. Golzade, Smjerokazi islama, (prijevod: N. Hodžić i M. Kodrić), Naučnoistraživački institut „Ibn Sina“, Sarajevo, 2002, str. 154-159.