Autor: Sejjid Husein Nasr
Što se tiče islamske duhovnosti, ona proistječe, naravno, direktno iz Kur'ana i sunneta Blagoslovljenog Poslanika. Ona je utemeljena na unutarnjem značenju ajeta Božije Riječi i ima ključnu ulogu u očuvanju islamske tradicije kao i u širenju islama u zemlje izvan njegovih izvornih granica.
Sve do drugog stoljeća po Hidžri, sljedbenici puta, koji su postepeno postajali poznati pod imenom sufija, okupljali su se oko pojedinaca, najčešće utjecajnih, koji su im bili duhovni učitelji i nastojali su živjeti skromno i asketski kako bi izbjegli život u izobilju koji je bio preplavio islamsko društvo u poznom umejjevićkom i ranom abbasovićkom periodu. Postepeno, ti su se krugovi bolje organizirali i u trećem stoljeću po Hidžri, u gradu Bagdadu, za vladavine El-Džunejda, poznatog onovremenog sufije, sufijski su krugovi poprimili mnogo određeniju formu. No, tek dva stoljeća kasnije ti su se krugovi preoblikovali u sufijske redove ili tarikate, koji su obično nazivani prema imenima njihovih utemeljitelja, poput onog Abdu'l-Qadira el-Džilanija, prema kojem je nazvan kaderijski red, čije sljedbenike nalazimo i danas na prostoru od južnih Filipina do Maroka, ili onog Šejha Ahmeda er-Rifa'ija, utemeljitelja rifaijskog reda. Neki su od tih redova ostali na lokalnom nivou dok su se drugi, poput kaderijskog, proširili čitavim islamskim svijetom.
U toku posljednjih stoljeća javili su se mnogi značajni sufijski redovi širom islamskog svijeta. Među najpoznatijim je šazilijski red kojeg je utemeljio šejh Ebu'l-Hasan eš-Šazili, koji je imao osobito veliki utjecaj u čitavom arapskom svijetu, od Maroka do Sirije i Egipta; potom, nakšibendijski red, perzijskog porijekla, čije je središte bilo u Afganistanu i u prostoru koji se danas naziva središnjom Azijom i koji se brzo proširio u Indiju (red i danas djeluje kao snažan vjerski pa čak i politički element i najzaslužniji je za očuvanje islama u onim muslimanskim zemljama koje su sve donedavno bile pod sovjetskom okupacijom) te mevlevijski red koji je ime dobio prema Mewlani Dželaluddinu Rumiju, cijenjenom perzijskom pjesniku. Taj red, nakon što je bio osobito važan u osmanskom periodu, i dalje živi u Turskoj, bez obzira na zabranu njegova djelovanja od strane Kemala Ataturka nakon raspada Osmanskog carstva. Ostali važni redovi su tidžanijski u Sjevernoj Africi, koji se javio u Maroku, a potom proširio prema jugu, među crnim narodima i uveliko je zaslužan za širenje islama na prostoru Zapadne Afrike; potom, ni'metullahi, najpopularniji red u Iranu, koji ima brojne ogranke u Indiji, kao i mnogi drugi redovi koji su preživjeli kroz stoljeća i danas su vrlo značajni. Ostali su redovi imali veći broj sljedbenika u ranijim stoljećima, no danas su postali ograničeni u broju, kao, npr., kubravijski red koji je nekad bio široko rasprostranjen u Horasanu, centralnoj Aziji i određenim područjima Indije, no danas je izgubio veći broj sljedbenika mada je i dalje vrlo značajan sa stajališta svog historijskog utjecaja.
Bilo kako bilo, sufijski su redovi kroz stoljeća održali izvorno Poslanikovo učenje koje se tiče unutrašnje čistoće, slijeđenja sunneta, moralne nadgradnje ljudske duše, uzdizanja ljudskog bitka čestitošću, iskrenošću i poniznošću kao i pokušaja razumijevanja unutrašnjeg značenja vjere i učenja islama te poimanja tewhida u njegovom krajnjem značenju. Mnoge su sufije bile stoljećima također i velikiučitelji šerijata. Ostali su bili veliki alimi ili, pak, ljudi od akcije. U toku posljednjeg stoljeća, u kojem su muslimani bili podjarmljeni od strane kolonijalnih sila, u mnogim dijelovima islamskog svijeta, kao, npr., u Sjevernoj Africi, sjeverozapadnim provincijama Indije i Kavkaza, otpor protiv Francuza, Britanaca i Rusa proizišao je od brojnih sufija, poput Alžirca Amira Abdu’l-Qadira el-Džezairija, poznatog marokanskog borca Abdul-Kerima ili, u slučaju Kavkaza, Ishmaela, koji se tako srčano borio protiv ruske carske vojske. Svi su oni bili sljedbenici sufizma i bili istovremeno veliki mudžahidi i ratnici za islamsku stvar.
No, nema sumnje da su neki lažni običaji ušli u određene sufijske redove koji su postali dekadentni, osobito u posljednjih dvije stotine godina, no, živući su sufijski redovi uvijek bili u stanju oživotvoriti se i sve do danas igrati središnju ulogu u intelektualnom i duhovnom životu islama.
Izvor: Sejjid Husein Nasr, Vodič mladom muslimanu, Ljiljan, Sarajevo, 1998., str. 56-57., prijevod: Aida Abadžić-Hodžić