Post

Fehim Spaho

---

(Članak je preuzet iz časopisa Behar – List za pouku i zabavu, god. I, vlasnik i izdavač: Ademaga Mešić, urednik: Safet beg Bašagić, Sarajevo, 1900., str.62. i 63.)

Čovjek od svoje naravi naginje i teži za svim onim što nije dopušteno. S toga, suzbijati svoje pohote od svega što nije dopušteno znači živjeti po Božijoj zapovijedi.

Bog dž.š. dajući ljudima pravu i čistu vjeru, odredio je među ostalim dužnostima i jedan farz, koji će ih od tih nevaljalih težnja i hirova sustezati. Taj farz jest post.

Post čini čovjeka pobožnim i napućuje ga na dobra djela; on suzbija ljudske pohote (šehvet) i težnje za uživanjem, pa ga time odvraća od svakoga zla i nevaljalštine, i predstavlja mu ovaj svijet i njegove ljepote ništavnim i prolaznim kakve i jesu. Što čovjek više posti, to mu uživanja ovog svijeta postaju ništavnija, a to ne samo što će ga sustegnuti od svakog zla i nevaljalštine, nego će mu još olakšati i svakidašnju brigu za opstanak na ovom svijetu. A to su sve povodi i uzroci ćudoredna života i pobožnosti. Po tom je jedan veliki božiji nimet, što nam je farz učinio post, tim više jer sve što čovjeka odvraća od zlih djela mora biti sveta dužnost. Čim čovjek više čezne za nečim, tim mu je teže to napustiti, a čovjek je najviše pohotan na jelo i piće. Kada se čovjek privikne, da to dvoje napusti i u tom pogledu olakša sebi, da bude pobožan, onda mu je gotova stvar, da se privikne na vršenje ostalih vjerskih dužnosti i da onda u svakom pogledu bude pobožan i dobar. Postom  dođe čovjek u red pobožnih ljudi (zumret-ul-mutekin) jer je post njihov prvi znak.[1]

Post je bolji i uzvišeniji ibadet i od samog namaza, jer je on prisutan kod čovjeka i tjelesno i duševno, dok namaz samo tjelesno, jer  niko ne može postiti samo za to, da se u ljudskim očima pokaže dobrim i pobožnim, dočim to može i u namazu i u zekatu.[2]

Čovjek ili postio ili ne, ne može se na njegovoj vanjštinji nikakav znak primjetiti, nit’ se može postom na ma kakav način pokazivati, dočim mu je to moguće, da se po džamijama namazom ističe i da zekat javno na očigled svijetu dijeli kako bi stekao glas pobožna i darežljiva čovjeka. Ukratko rečeno u postu nema murajiluka ni nifaka, dok u drugim ibadetima može biti.

Post je određen uz mjesec Ramazani šerif, jer je taj mjesec postao najuzvišenijim i najpribranijim nad drugim mjesecima u godini i to s toga, što je u njemu Kur'an a.š. nazil bio.[3] Bog je, dakle, odlikovao Ramazan najvećim dokazom Svoga božanstva (rububijjet), time što je u tom mjesecu poslao Kur'an a.š.

S toga se dade vrlo lahko u sklad dovesti, da je bilo shodno, da ga još odlikuje i jedan od najvećih znakova našeg robovanja Njemu (ubudijjet), a taj je post.

Samu riječ Ramazan tumače arapski filolozi na razne načine, ali izgleda najprikladnije, da dolazi od korijena remda, što znači kišu, koja padne pred jesen i očisti zemlju od praha; pa kako ova kiša opere zemaljsku površinu, tako Ramazan opere muslimanska tijela i očisti njihova srca od grijeha.[4]

Bog dž.š. tako je milostiv, pa nije htio Svojim robovima ni u ovoj dužnosti dati velikih poteškoća, da uzmognu ovaj farz savjesno izdržavati. Tako nije odredio da uvijek postimo, nego samo jedan jedini mjesec u godini; dozvolio je da bolesnici i putnici ne moraju postiti u određeno vrijeme – uz Ramazan, nego neka toj svojoj dužnosti udovolje u drugo doba kad im to bude moguće. Još su tom razne druge olakšice o kojima na dugo i na široko raspravljaju naši fikhski ćitabi. Treba se samo malo zadubiti u ovu odredbu , pa da se vidi Božija milost u svom pravom svjetlu. Pravo veli o tom Kafal, tumačeći ajeti kerim, kojim je farz učinjen post:

„Gledajte čuda, kojim nas je Bog dž.š. upozorio na prostranost svog fadla i rahmeta u ovoj dužnosti!“ 

U pogledu olakšica za bolesnike i putnike veli jedan hadisi šerif:

„To je sadaka, koju vam je Bog udjelio, pa je primite od Njega.“

Nije Bog samo nas – Muhammed pejgamberov ummet – zadužio ovim farzom, nego post bijaše sveta dužnost svim narodima, koji su i prije Alejhisselama živjeli, a imali pravu i čistu vjeru u Boga i Njegove pejgambere. Bog nas je o tom u Kur'anu obavijestio, da lakše i s većim oduševljenjem primimo tu njegovu zapovijed, jer svaka dužnost čim je općenitija tj. čim je njom više svijeta zaduženo, tim ju je lakše snositi u društvu s drugim. Mnogi narodi i sljedbenici drugih pejgambera, koji su također bili zaduženi postom, izmijeniše ga, preinačiše ili ga sasvim napustiše.[5]

Bog dž.š. naređujući nam da postimo, kazao nam je tom prilikom da ga i tekbir činimo i da mu budemo blagodarni na Njegovim bezbrojnim nimetima. Da vršimo i ovu drugu uzvišenu zapovijed, naime da ga tekbir činimo, to moramo dokazati govorom, vjerovanjem i djelom. Govorom ćemo dokazati, ako budemo priznavali i spominjali Njegova božanska svojstva (sifate) i Njegova lijepa imena, a budemo mu nijekali sve ono što Njegovom božanskom biću ne dolikuje (od čega je munezzeh) kao što je suparništvo, društvo, porod i opće svaka sličnost sa stvorom. Ako sve ovo budemo iskreno i sa srca priznavali, onda ćemo ga odmah time i vjerovanjem tekbir činiti. Djelom ćemo udovoljiti toj zapovijedi ako budemo savjesno vršili svoje dužnosti prema Njemu, naime posteći, klanjajući itd.

Taj tekbir ne može biti savršen, dok čovjek dobro ne upozna Božiji veličinu i moć, i dok ne bude uvjeren da je Bog dž.š. mnogo veći nego što to slabi ljudski um može shvatiti i svojom riječi opisati. Kad to spozna, biće onda uvjeren i o Njegovoj neizmjernoj milosti, koji nas je uza svu svoju veličinu, moć i bogatstvo obasuo tolikim nimetima i kazao nam put k istini i spasu. Za to mu onda čovjek mora neprestano blagodariti i zahvaljivati, koliko mu njegove slabe ljudske moći dopuštaju.

Budimo Bogu za to zahvalni i molimo Ga u ovim mubareć danima, danima kada On  Svojim robovima prosipa toliku milost, molimo ga vruće, savjesno i vršimo svoju dužnost prema Njegovoj neizmjernoj milosti. A On nam je blizu, čuje naše molitve, uslišaće ih!

Kratka biografija o autoru članka Post

Fehim ef. Spaho, reisu-l-ulema i jedan od najistaknutijih muslimanskih kulturnih radnika svog vremena, rođen je u Sarajevu 1877. godine.

Osnovno obrazovanje i Šerijatsku sudačku školu završio je u Sarajevu, nakon čega ulazi u državnu službu na mjesto vilajetskog arhiva u upravnom odjeljenju Zemaljske vlade u Sarajevu. Nakon položenog kadijskog ispita postavljen je za službenog tumača za turski jezik. Od 1901. do 1908. godine službovao je kao kadija u Sarajevu i bio dodijeljen na rad Zemaljskoj vladi. Godine 1908. postao je vladin perovođa, 1911. vladin podtajnik, 1915. tajnik, a od februara 1919. do oktobra 1920. načelnik Ministarstva vjera u Beogradu. Na vlastiti zahtjev vraćen je u Sarajevo gdje je bio viši vladin savjetnik za vjere. Polovinom marta 1936. postavljen za naiba Islamske vjerske zajednice u Sarajevu, a koncem aprila imenovan predsjednikom Vrhovnog šerijatskog suda. Na izborima za Vakufski sabor 1937. godine izabran je za člana, a 20. aprila 1938. godine među tri kandidata za reisu-l-ulemu. Ukazom od 26. aprila 1938. godine kraljevski namjesnici su Fehim ef. Spahu imenovali za reisu-l-ulemu. Svečano ustoličenje i predaja menšure obavljena je 9. juna 1938. godine u Carevoj džamiji u Sarajevu. Godine 1941. proglašenjem Nezavisne države Hrvatske postao je glavni islamski poglavar Hrvatske. Tu dužnost je obnašao do samoga kraja života.

Fehim ef. Spaho bavio se i književnim i prevodilačkim radom, a napisao je i veliki broj tekstova iz kulture i historije bosanskohercegovačkih muslimana.

Umro je 13. februara 1942. godine, a sahranjen je dan poslije pred Begovom džamijom.

Izvor biografskih podataka: http://bs.wikipedia.org/wiki/Fehim_ef._Spaho