Nedostatak nade u milost i oprost Božiji nalazi se nasuprot polaganju nade u Boga i javlja se kao posljedica neispravnog vjerovanja.
Ako nečije vjerovanje u Boga nije potpuno I ne bude se poznavala Njegova bezgranična milost i moć, to vjerovanje će biti lišeno nade.
Ovakav nedostatak u vjerovanju u Boga odvodi čovjeka u nevjerstvo.
Možemo reći da je potpuno beznađe moguće pretpostaviti samo za nevjernika i nijedan vjernik ne pada u njega.
U časnom Kur’anu se kaže: I ne gubite nadu u milost Allahovu; samo nevjernici gube nadu u Allahovu milost.
Drugo neispravno vjerovanje koje donosi beznađe jeste vjerovanje u to da naša djela samostalno bivaju povod našeg spasenja.
Uzvišeni je stvorio svijet na takav način da mu je sistem uređen na načelu uzročnosti i Njegov je zakon da se stvari događaju putem njihovih uzroka.
Međutim, istinski tevhıd pripada onome koji vjeruje u to da se učinci uzroka i posrednika javljaju Božijom voljom, i to tako da, ukoliko se Njegova volja ne bude odnosila na nešto, u tom slučaju uzroci gube svoje učinke.
Ukoliko neko bude vjerovao da je čovjekov spas siguran proizvod njegovih djela, za njega postoje dvije mogućnosti: Prva je da će činiti dobra djela, zbog čega će biti izložen opasnosti samozadivljenosti i osjećaja sigurnosti od iznenadne kazne Božije, kako se već prenosi u predaji od Poslanika:
“Kada ne biste grijehe činili, plašio bih se za vas zla opasnijeg od grijeha.”
Neko reče: “Šta je to?”
On odgovori: “Samozadivljenost.”
Druga je da će napustiti činjenje dobrih djela, a u tom stanju – zato što vidi da nema ništa i zna da nema uzroka za spasenje – izgubit će nadu.
Glavni i istinski uzrok spasenja je Allah, a naše djelo je posrednik i izlika na putu kojim teče volja Božija.
Posredništvo ovog posrednika dešava se također voljom Božijom.
Ako Allah bude to htio, naša djela će ostvariti učinak u postizanju spasenja.
To ne znači da Allah ima potrebu za posrednicima kako bi Svojim robovima podario spas već će – bude li On to želio – i bez postojanja uzroka čovjek biti spašen.
U predaji se kaže: “Djelujte i radujte se, i znajte da nikoga ne spašavaju njegova djela.”
Ova predaja vjerovatno upućuje na dvije misli. Jedna je da su naša djela, u poređenju sa Božijim veličanstvom i Njegovom blagodaću spasenja, tako neznatna i neiskrena da se ne mogu ni smatrati uzrokom spasa.
Druga bi bila da ničije djelo nema učinka bez Božije volje, a volja milostivog Boga je da ljudska djela budu povod njihovog spasenja.
Izvor: “Temelji Islamske etike”, s perzijskog preveo Ertan Basarik, fondacija “Mulla Sadra” u BiH, Sarajevo 2016.