Jezik čestitih ljudi

---

Uzvišeni Allah u mnogim kur’anskim ajetima upozorava na ispravan govor. Između ostalog kaže:

O vjernici, bojte se Allaha i samo pravo govorite.[1]

Obraćanje pažnje na različite dimenzije govora i mogućnosti jezika značajno je zbog toga što je jezik najvažniji dio tijela, koji otkriva unutrašnjost čovjeka i predočava drugima njegovu unutrašnju ličnost, jer se preko jezika drugima predstavljaju i prenose misli, raspoloženja i čovjekova unutrašnja stanja i upravo zbog toga jezik nazivaju “tumačem srca”.

U istoj onoj mjeri u kojoj je jezik korisno sredstvo za promicanje istine, uspostavljanje mira, privlačenje drugih i širenje znanja te preko kojeg se čovjek usmjerava prema sreći, u istoj toj mjeri on može biti činilac širenja neistine, pravljenja smutnje i razdora i u tom slučaju čovjeka vuče u sunovrat i propast. Stoga način korištenja jezika predstavlja jedno od obilježja čestitih ili pak nevaljalih ljudi. Čestiti ljudi zahvaljujući ispravnom korištenju jezika dostižu ovozemaljske i onosvjetske koristi, a nevaljali ljudi zbog zloupotrebe jezika stvaraju preduvjete za svoju nesreću na Ovom i na Onom svijetu.

Koristeći se kur’anskim ajetima, u ovom predavanju pojasnit ćemo neke dimenzije korištenja jezika:

1. Lijep govor nasuprot ružnom govoru

Kako se da zaključiti na osnovu kur’anskih ajeta, lijep govor i lijepo izražavanje imaju dvije temeljne osobenosti:

Lijepe riječi i istinit govor

Slatkorječivost i korištenje lijepih i pristojnih riječi više su pokazatelj pobožnosti i lijepog ponašanja čestitih ljudi nego što predstavljaju znak izražavanja poštovanja prema drugima. Jedna od odlika stanovnika Dženneta jeste čistota njihovog govora. Uzvišeni je o njima rekao:

Oni su bili upućeni da samo lijepe riječi govore.[2]

Pod lijepim riječima (tajjib) misli se na prijatne riječi i vedre izraze u skladu sa istinom, za razliku od ružnih i prljavih riječi (habis), koje su uvredljive i lažne.[3]

Bog daje prednost lijepom i pažljivom govoru nad udjeljivanjem koje je popraćeno uznemiravanjem i vrijeđanjem i o tome u Kur’anu kaže:

Lijepa riječ i oprost su vrjedniji od milostinje koju prati vrijeđanje.[4]

Lijepa riječ predstavlja prepoznatljiv govor koji donosi povjerenje[5] i koji je u skladu sa istinom te sa stanovišta razuma i vjere pohvalan.[6]

2. Izbor najboljih riječi i najprikladnijih govora

Slatkorječivost i kulturan govor, pored toga što povećavaju ljubav između prijatelja, predstavljaju jedan od najvažnijih činilaca sprječavanja zlobe i neprijateljstva. Upravo zbog toga, Bog ne samo da preporučuje lijep govor već ističe biranje najljepših riječi i kaže:

Reci robovima Mojim da govore najljepše riječi – jer bi šejtan mogao posijati neprijateljstvo među njima, šejtan je, zaista, čovjeku otvoreni neprijatelj.[7]

Iz konteksta časnog ajeta vidi se da se sintagma Moji robovi odnosi na vjernike i da Moji predstavlja dodatak radi izražavanja počasti, a riječi da govore predstavljaju odgovor na imperativ reci, pa je upravo zbog toga u jusivu.

Također, muslimansko čuvanje kulture predstavlja važan činilac u sprječavanju mušričkih i neprijateljskih uvreda, kao što se kaže u Kur’anu:

Ne grdite one kojima se oni, pored Allaha, klanjaju, da ne bi i oni nepravedno i ne znajući šta govore Allaha grdili.[8]

Prema tome, čestiti ljudi govore i lijepe riječi, a i lijepo govore.

Ružan i lažan govor nevaljalih ljudi

Za razliku od načina govora čestitih ljudi, nevaljali ljudi svoju prljavštinu pokazuju ružnim riječima praćenim aluzijama i uvredama, kao što Uzvišeni kaže:

Ali, ti ćeš ih poznati po načinu govora njihova.[9]

Također, nevaljali ljudi se sukobljavaju sa muslimanima upotrebljavajući nepristojne, uvredljive i ružne riječi, kao što možemo pročitati u Kur’anu:

Čim strah mine, oni vas psuju svojim oštrim jezicima.[10]

Dozvola za ružan i grub govor

Iako Uzvišeni Bog jako naglašava lijep govor, ipak je dopustio podizanje glasa, protest i vrijeđanje silnika prilikom traženja prava i raskrinkavanja tih silnika, kao što stoji u časnom Kur’anu:

Allah ne voli da se glasno ružno govori; to može samo onaj kome je učinjena nepravda.[11]

Naravno, ova dozvola je uvjetovana čuvanjem granica dozvoljenog i nekršenjem prava drugih. Stoga nastavak časnog ajeta glasi:

A Allah sve čuje i sve zna.[12]

Riječ džehr u ovom ajetu ima značenje objavljivanja, objelodanjivanja i podizanja glasa,[13] a riječ su’ značenje uvrede, vrijeđanja i grubog izraza.[14]

Istinit govor nasuprot neistinitom govoru

Čestiti ljudi, u okrilju pridržavanja bogobojaznosti, svoj govor izražavaju čvrsto i ispravno, tako da, osim podudaranja govora sa stvarnošću, onemogućavaju besmislice i stvaranje nereda kod pojedinaca i u društvu. Njihov govor poput čvrste brane sprječava valove smutnje i neistine, kao što Uzvišeni o tome kaže:

O vjernici, bojte se Allaha i samo pravo govorite.[15]

Riječ sedd ima značenje zapušivanja pukotine, popravljanja i zatvaranja,[16] a sintagma kavl sedid iz ovog ajeta označava ispravan i čvrst govor na koji laž i nevaljalost ne mogu uticati.[17]

Također, čestiti ljudi svoj istiniti govor izražavaju logički, argumentirano i smisleno tako da one koji ih slušaju u potpunosti upoznaju sa činjenicama i sa lošim posljedicama ružnih djela uprljanih licemjerjem, kao što se kaže u Kur’anu:

I reci im o njima ono što će im biti djelotvorno.[18]

Prema tome, pored toga što čestiti ljudi govore istinu, oni taj govor predočavaju na jedan logički, smislen i prikladan način. Govor sa tim odlikama nazivamo istinit govor.

Međutim, nevaljali ljudi se služe neutemeljenim i lažnim govorom i uz lažno svjedočenje, skladanje obmanjujuće poezije i bezbožničkih riječi oni iskazuju svoju pokvarenost. Upravo zbog toga, Uzvišeni Bog upozorava u časnom Kur’anu:

Izbjegavajte govor neistiniti.[19]

Sintagma kavl zur, koja je upotrijebljena u ovom ajetu, ima značenje lažnog, neistinitog i neumjerenog govora.[20] Neki hadisi haram pjevanje i lažno svjedočenje smatraju primjerima ove vrste govora.

Pored toga, nevaljali ljudi se bave izmišljanjem priča i priređivanjem sijela za igru i zabavu sa razvratnom muzikom, kao što stoji u Kur’anu:

Ima ljudi koji se bave pričama za razonodu, da bi, ne znajući koliki je to grijeh, s Allahova puta odvodili i da bi ga predmetom za ismijavanje uzimali.[21]

Oni, također, nasuprot pozivu Božijih poslanika iznose neistinite riječi s varljivom vanjštinom, kao što Uzvišeni Bog kaže:

Tako smo svakom vjerovjesniku neprijatelje određivali, šejtane u vidu ljudi i džina koji su jedni drugima kićene besjede govorili da bi ih prevarili…[22]

Prema tome, neistinit govor nevaljalih ljudi zaprljan je raznim vrstama zastranjenja, koja podstiču strasti i nepodopštine koje uzrokuju razdor. Takve govore i riječi mi nazivamo neistinitim govorom.

3. Istinoljubivost nasuprot lažljivosti

Uzvišeni Bog je rekao:

Allah će reći: “Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti.”[23]

U Kur’anu se više od 200 puta spominje istinoljubivost i njen značaj, a više od 300 puta lažljivost i njene ružne posljedice. Istinoljubivost ima svoje izvorište u Bogu, kao što časni Kur’an kaže:

Riječi Gospodara tvoga su potpuna istina i pravda.[24]

Jedna od jasnih odlika svih poslanika jeste istinoljubivost. Uzvišeni Allah, dž.š., u vezi s tim kaže o Ibrahimu, a.s.:

Spomeni, u Knjizi, Ibrahima! On je bio istinoljubiv, vjerovjesnik.[25]

Također, Bog preporučuje vjernicima da se druže sa bogougodnicima zbog njihove iskrenosti i istinoljubivosti:

O vjernici, bojte se Allaha i budite s onima koji su iskreni![26]

Praktična iskrenost

Čestiti ljudi, osim što izbjegavaju lažljivost, svoju istinoljubivost u vjeri u Boga potvrdili su postojanošću u vjeri i borbom na Božijem putu svojim imecima i životima, kao što Kur’an o tome kaže:

Bore se na Allahovom putu imecima svojim i životima svojim. Oni su iskreni![27]

Iz ovog ajeta lahko se može zaključiti da se istinoljubivost i iskrenost neke osobe mogu dokazati tek ako njene riječi budu u skladu sa istinom i stvarnošću i ako njeno djelovanje bude usklađeno sa riječima. Prema tome, osoba će biti uvrštena među iskrene onda kada – pored toga što govori istinu – to i djelom potvrđuje.

Najgori lažovi

Neki nevaljalci se posvećuju poricanju jasnih istina i prikrivanju stvarnosti, a lažima pokazuju svoju pokvarenost. Tako neki Jevreji sebe smatraju vrjednijim od ostalih ljudi i njihove imetke smatraju sebi dozvoljenim te svjesno i znajući šta rade nebeskim knjigama i Bogu pripisuju takve laži, o čemu Kur’an govori:

Tako je, jer oni govore: “Nama nije grijeh što učinimo neukima” – i o Allahu svjesno govore laži.[28]

Laganje o pojedinačnim i zajedničkim pitanjima je nepravda i nasilje prema sebi i drugima, a najveći silnik je onaj koji laže o Allahu i koji poriče istiniti govor (Božiju objavu), kao što se kaže u narednom ajetu:

Ima li nepravednijeg od onoga koji o Allahu govori laži i smatra neistinom Istinu kada mu ona dođe?[29]

Plodovi iskrenosti i lažljivosti

Iskrenost čestitih ljudi, koji su svojim djelovanjem potvrdili istinitost svojih riječi, donijet će im kao nagradu Džennet i Božije zadovoljstvo na Drugom svijetu, kao što ističe Kur’an:

Allah će reći: “Ovo je Dan u kome će iskrenima od koristi iskrenost njihova biti; njima će džennetske bašče, kroz koje rijeke teku, pripasti, vječno i dovijeka će u njima ostati. Allah će zadovoljan njima biti, a i oni Njim. To će veliki uspjeh biti!”[30]

Na Dunjaluku, također, istinit govor i uzdržavanje od laži i besmislica donosi rješavanje problema i zadobijanje Božije milosti i oprosta. O tome govori ajet koji slijedi nakon rečenice: …Samo pravo govorite!

…Pa će On vaša djela popraviti i grijehe vam vaše oprostiti.[31] 28

S druge strane, lažljivost nevaljalaca ima za posljedicu sramotu na Dunjaluku i patnju na Ahiretu, i što je laž veća i što uzrokuje veću smutnju, patnja na Drugom svijetu će biti veća. Tako se u Kur’anu o osobama koje su lagale o Bogu može pročitati sljedeće:

Na Sudnjem danu vidjet ćeš pocrnjela lica onih koji su o Allahu laži govorili.[32]

Sažetak predavanja

–       Sa stanovišta Kur’ana, ispravan govor se prepoznaje na osnovu tri odlike: ljepote, tačnosti i istinitosti.

–       Lijep i dobar govor je istinit govor, koji je izrečen lijepim i prikladnim riječima.

–       Po Kur’anu je samo potlačenima dopušteno da izgovaraju grube riječi i uvrede radi traženja njihovog prava.

–       Ispravan govor je onaj koji je čvrst i prav te koji je logičan i argumentiran.

–       Kavl zur se kaže za lažan i neistinit govor koji izaziva smutnju i koji obmanjuje.

–       Čestiti ljudi istinitost i ispravnost svoga govora potvrđuju ispravnošću svoga djelovanja.

–       Najgori lažovi su oni koji svjesno lažu o Bogu.

 

Izvor: Vrline čestitih u Kur’anu, s perzijskog preveo Sedad Dizdarević, Fondacija „Mulla Sadra“ u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 2012, str. 41-50.