Autor: Ahmed Smajlović
Kad se čovjek osmjeli prihvatiti emanet što ga nebesa, zemlja i planine, nemoćni da ga prihvate, u strahu odbiše, Gospodar svega uvede ga u pokoreno carstvo i ustoliči. Silnik i neznalica, lijep, ali nejak, zabezeknut bi stajao da mu se ne ukaza milost, do tada skrivene istine, imenovanja.
Čovjek prihvati misiju, ali se skanjivao upustiti u avanturu. Allah ga osokoli: Od Mene će vam uputstvo dolaziti i oni koji uputstvo Moje budu slijedili – ničega se neće bojati i ni za čim neće tugovati!
Kroz prostor i vrijeme čovjek će bauljati, uputu zaboravljati, ili je preinačavati, ili njenu praktičnu primjenu iscrpsti i sijaset puta u očajanje pasti i nezahvalan postati. Malodušan i brižan što mu božanstva, kojima se mimo Allaha okrenu, ne mogu pomoći, nijem vapaj će prosuti: „Vodi nas putem sigurnim!“ Stvoritelja će moliti i čekati da mu objavi „ono što jedino On zna“. Ono što će biti objavljeno „poslanicima o kojima smo ti prije kazivali i poslanicima o kojima ti nismo kazivali“.
Tako je Allahova milost pratila čovjeka u historijskom kolopletu, sustižući ga na životnom bespuću – kao putokaz, nad ponorima mraka – kao svjetiljka, na raspojasanim teferičištima – kao opomena, u kovitlacu omame – kao istina.
Činjenicu – Da su sva stabla na Zemlji pisaljke, a da se u more kad presahne, ulije još sedam mora mastila, ne bi se ispisale Allahove riječi! – i razumni shvataju, znajući da proces objave nije mogao teći bez kraja i konca. I kraj je došao – onoga dana kada Uzvišeni Allah, uz puno priznavanje ranijih objava, daje konačnu formulaciju istine o čovjeku, svijetu i životu, a ljudski rod stasao da je prihvati, teoretski razrađuje, i na njoj kulu civilizacije postojane zida.
Kur'anski voćnjak uvijek novim plodovima rađa! I nikad niko ne može reći, i ne smije reći: „Ovo je njegova posljednja berba!“ Koliko smo voljni, koliko smo umni, koliko smo moćni Kur'an razabrati, toliko ćemo u životu njegovih plodova ubrati.
Izvor: Islamska misao, revija za islamistiku, teologiju i informatiku, god. I, br. 9, Sarajevo, avgust 1979, str. 5.